...”Jedite i pijte Allahove darove, i ne činite zlo po Zemlji nered praveći!” (Al-Baqarah, 60).
Teroristicke napade na dva velika grada Sjedinjenih Americkih Država, koji su organizirani septembra 2001. godine u kojima su poginula ili ranjena nedužna lica, kao musliman oštro osudujem i izražavam svoje saucešce americkom narodu. Ovi napadi su na svjetski dnevni rad iznijeli veoma bitno pitanje o stvarnim korijenima terorizma. Tim povodom je cijelom Svijetu saopceno da je islam vjera mira i tolerancije i da islam ljudima nareduje milost i pravdu. Niz svjetskih lidera, uglednih medijskih kuca, televizija i radija javnosti su u mnogo prilika izložili i objasnili da islam ni u kom slucaju ne dopušta primjenu sile i da uvijek nareduje mir medu ljudima i narodima. Zapadni krugovi, koji neposredno analiziraju islam i koji su poznavaoci stvarnog islama koga je Allah, dž. š., naredio Kur’anom sasvim otvoreno su iznijeli cinjenicu da je apsolutno nemoguce u istu ravnu dovesti islam i teror, i da Božanske religije ni na koji nacin ne dopuštaju upotrebu sile i nasilja.
U svijetu kome vodi terorizam preovladavaju nasilje, rat, sukob, haos, strah, zabrinutost, napetost, nespokojstvo, žalost i kavga..., |
Tema ove knjige predstavlja cinjenicu da jedna Božanska vjera apsolutno ne može biti izvor ovog vandalizma koga osudujemo, a narocito cinjenicu da u islamu nema mjesta teroru. Ova cinjenica se sasvim jasno ocituje kroz Kur’an, kao osnovni izvor islama, i kroz praksu, prvo, Muhammeda, a. s., a onda i svih muslimanskih vladara koji su živjeli u historiji. Iz tog razloga cemo i u ovoj knjizi, u svjetlu kur’anskih ajeta i primjera iz historije, sa konkretnim cinjenicama dokazati da se islam kategoricno protivi i zabranjuje teror.
Kao što je poznato, stoljecima se na razlicitim podrucjima Zemljine kugle dešavaju razlicite teroristicke akcije. Odgovornost za ove akcije, koje se provode od razlicitih grupa i sa razlicitim ciljevima, ponekad preuzimaju komunisticke organizacije, ponekad fašisticke, a ponekad i radikalne ili separatisticke grupe. Dok zemlje, poput Amerike, cesto bivaju meta napada rasistickih i marginalnih teroristickih grupa, u evropskim zemljama se teroristicke akcije organiziraju od strane teroristickih grupa raznih profila. U Grckoj 17. Novembar, RAF u Njemackoj, ETA u Španiji, u Njemackoj i neonacisti, Crvene brigade u Italiji i još niz drugih organizacija svoje ciljeve nastoje ostvariti metodama terora i nasilja. One svirepo ubijaju bespomocne i one koji apsolutno ne snose nikakvu krivicu! Uporedo sa progresivnim i promjenljivim svjetskim trendovima pokazuju se promjene i raznolikost u metodama kojima se koriste teroristicke grupe; u svakodnevnom su porastu njihova moc i utjecaj koje postižu zahvaljujuci mogucnostima koje pruža razvijena tehnologija. Polja i efekti teroristickog djelovanja narocito su obogaceni korištenjem i utjecajem sredstava masovne komunikacije kao što je internet.
Pored organizacija zapadnih korijena, kao što su organizacije u SAD-u i Evropi, postoje i teroristicke grupe koje su se pojavile na Bliskom istoku. Odgovornost za odredene teroristicke poduhvate, koji se dešavaju širom Svijeta, preuzete su i realizirane od strane upravo ovih grupa. Medutim, ovdje je potrebno naglasiti jednu veoma bitnu cinjenicu. To što osobe, koje stoje iza ovih i slicnih akcija, nose kršcanska, muslimanska ili jevrejska imena odredenim krugovima daju povoda za pogrešne zakljucke i iznošenje tvrdnji koje su protivne Božanskim religijama. Ako teroristi i nose muslimansko ime, ako se i osjecaju kao takvi, njihovi se zlocini ne mogu nazivati “islamskim terorizmom”. Isto tako, “kršcanskim terorom” ne mogu se nazvati zlocini ciji su pocinitelji kršcani, a ni “jevrejskim terorom” zlocini iza kojih stoje jevreji, pošto je kao što cemo vidjeti i u narednim poglavljima nemoguce ubijanje nedužnog življa u ime neke Božanske religije. Ne smije se zaboraviti da je medu ljudima poginulim u New Yorku ili u Washingtonu bilo onih koji vole Isaa, a. s., - kršcana, onih koji vole Musaa, a. s., - jevreja, a, isto tako, i muslimana. Nastranu oprost od strane Allaha, dž. š.! Ubijanje ovih nedužnih ljudi veliki je grijeh koji ce rezultirati džehennemskim azabom! Vjernik, odnosno osoba koja u sebi nosi strah od Allaha, dž. š., ni pod kojim okolnostima ne može pociniti takvo nešto!
su zaduženi da sprecavaju ove akcije i da uspostavljaju mir, spokojstvo i pravdu na Zemlji.Bez obzira koliko tvrdili da pripadaju nekoj vjeri, izvršioci jednog ovakvog vandalizma to mogu pociniti jedino u cilju napada na tu vjeru! Njihov cilj može biti ocr- njenje vjere u ocima javnosti, odbijanje ljudi od vjere, izazivanje mržnje i reakcije protiv vjernika! Prema tome, svaki napad “u ime vjere” na nevino pucanstvo zapravo je atak nacinjen i protiv vjere!
Vjera nareduje ljubav, milost i mir. Što se tice terora, on predstavlja suštu suprotnost vjeri; nemilosrdan je i zahtijeva prolijevanje krvi, ubijanje, bol! Prema tome, kada se traže akteri terora, ne treba ih tražiti u religioznosti vec - u ateizmu. Temelje terora treba tražiti medu ljudima zavedenim idejama fašizma, komunizma, rasizma, materijalizma! Nije bitno ime koje nose teroristi, nije bitno šta piše u njihovim licnim kartama. Ako jedan covjek bezdušno ubija nevine ljude, on je ateist, a nikako vjernik. To je monstrum, koji se ne boji Boga, ciji je jedini cilj prolijevanje krvi i zadavanje boli. Iz tog razloga, krajnje su pogrešni termini “islamski “, “jevrejski” ili “kršcanski terorizam”, pošto, u islamu, a ni u ostale dvije Božanske vjere, apsolutno nema mjesta teroru! Naprotiv, akcije koje nazivamo terorom, odnosno ubistvo nevinog stanovništva, prema islamu, veliki su zlocin, a muslimani
asvim je moguce da jedan dio ljudi, koji tvrde da nastupaju u ime odredene vjere, pogrešno shvataju i primjenjuju tu vjeru. Iz tog razloga pogrešno je stvaranje mišljenja o toj vjeri na osnovu ponašanja tih ljudi. Najispravniji put za upoznavanje jedne vjere je analiziranje svetog izvora te vjere.
Sveti izvor islama je Kur’an. Kur’anski moral se zasniva na ideji ljubavi, saosjecanja, milosti, poniznosti, požrtvovanja, tolerancije i mira. Musliman koji u pravom smislu živi po nacelima ovakvog morala jeste osoba krajnje plemenita, smotrena, skromna, pravedna, povjerljiva i harmonicna. To je osoba koja zraci ljubavlju, poštovanjem, spokojstvom i voljom za življenjem.
Islam je vjera mira
 A u zajednici u kojoj živi islamski moral u gospodare mir, tolerancija, sporazum, oprost, ljubav, saosjećanje, uzajamno potpomaganje, požrtvovanje i radost. |
Najopcenitije znacenje terora je upotreba sile u politicke svrhe protiv ciljeva koji nisu vojni. Drugim rijecima, meta terorizma je potpuno nevino civilno stanovništvo. Jedina njihova krivica je što se, u ocima terorista, oni nalaze “na drugoj strani”. Zbog toga, takoder, teror ima znacenje primjene sile protiv nedužnih ljudi, za što ne postoji nikakvo moralno opravdanje. To je, poput zlocina Hitlera ili Staljina, “zlocin protiv covjecanstva”.
Kur’an je knjiga koje je objavljena kao uputa ljudima i u kojoj Allah, dž. š., nareduje ljudima uzorno ponašanje i moral. A u osnovi ovog morala nalaze se ideje kao što su ljubav, saosjecanje, tolerancija, pravda i milost. Rijec ‘islam’ u arapskom jeziku dolazi u istom znacenju kao i rijec ‘mir’. Islam je vjera koja je objavljena da covjecanstvu pruži život pun spokojstva i mira, koji na Zemlji manifestira neogranicenu milost i saosjecanje Allaha, dž. š.. U kur’anskim ajetima pozivaju se ljudi u islamski moral kao model u kome ce na Zemlji moci zaživjeti merhamet, saosjecanje, tolerancija i mir. U 208. ajetu poglavlja Baqarah kaže se slijedece:
O, vjernici, živite svi u miru i ne idite stopama šejtanovim; on vam je, zaista, neprijatelj otvoreni
Kao što se vidi iz navedenog ajeta, Allah, dž. š., saopcava da se ‘sigurnost’ ljudi može postici zaživljavanjem kur’anskog morala.
Prema kur’anskom moralu, musliman je zadužen da se prema drugima, bili oni muslimani ili ne, ponaša lijepo i pravedno, da štiti slabe i nevine i da “sprecava nered na Zem-lji”. Nered je svaki oblik anarhije i terora koji narušavaju sigurnost, mir i spokojstvo ljudi na Zemlji. Kao što se istice u jednom ajetu, “Allah ne voli nered!” (Al-Baqarah, 205).
A ubijanje nevinog covjeka jedan je najvecih primjera nereda. Allah, dž. š., ovu cinjenicu na slijedeci nacin objašnjava u Kur’anu:
... ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne cini - kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se neciji život sacuva - kao da je svim ljudima život sacuvao... (Al-Ma’ida, 32).
Kao što se vidi, ubistvom cak i jednog covjeka, “koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne cini”, ubica cini veliki zlocin ravan ubistvu svih ljudi. U tom slucaju, sasvim je ocito koliko zlodjelo predstavljaju ubistva, masakri i “samoubilacki napadi” koje provode teroristi. Ahiretski odgovor na ovo surovo lice terorizma Allah, dž. š., saopcava na slijedeci nacin:
A odgovarat ce oni koji ljude tlace i bez ikakva osnova red na Zemlji remete; njih ceka bolna patnja! (Aš-Šura, 42).
U 32. ajetu kur’anskog poglavlja Al-Ma’ida Allah, dž. š., saopćio je da onaj koji ubije jednu nevinu osobu “kao da je sve ljude poubijao”. Dakle, nemilosrdno ubijanje čak i jedne osobe u potpunoj je oprečnosti sa kur’anskim moralom. |
Sve ovo ukazuje na cinjenicu da je organiziranje teroristickih napada na nevino stanovništvo djelo koje u potpunoj oprecnosti sa islamom i da nijedan pravi musliman ne može pociniti jedan takav zlocin. Naprotiv, muslimani su zaduženi da zaustave one koji se usude na takav zlocin, da uklone “nered na Zemlji” i da svim ljudima donesu spokojstvo i sigurnost. Muslimani i islam su nespojivi sa terorom; oni su, cak, prepreka teroru i rješenje za eliminisanje terora.
Allah je prokleo nered
Allah, dž. š., naredio je ljudima da se klonu zla; zabranio je nepravdu, nasilje, ubijanje, prolijevanje krvi. Oni koji se ne pridržavaju ovih Allahovih naredbi okarakterizirani su u Kur’anu kao “oni koji idu stopama šejtanovim” i, sasvim jasno, zauzeli stav koji je Kur’an zabranio. Neki od niza kur’anskih ajeta o ovom pitanju su slijedeci:
A oni koji ne ispunjavaju dužnosti prema Allahu, iako su se na to cvrsto obavezali, i kidaju ono što je Allah naredio da se poštuje, i cine nered na Zemlji - njih ceka prokletstvo i najgore prebivalište! (Ar-Ra’d, 25).
...”Jedite i pijte Allahove darove, i ne cinite zlo po Zemlji nered praveci! (Al-Baqarah, 60).
I ne pravite nered na Zemlji kad je na njoj red uspostavljen, a Njemu se molite sa strahom i nadom; milost Allahova je doista blizu onih koji dobra djela cine (Al-A’raf, 56).
U velikoj zabludi su oni koji misle da ce stvaranjem nereda, ubijanjem nevinih ljudi, pobunom i tiranijom biti uspješni na Zemlji. To je zato što je Allah, dž. š., zabranio svaki nered, a koji podrazumijeva i teror i surovost, i prokelo one koji cine ovakva nedjela, a u jednom ajetu porucio da “Allah ne dopušta da djelo pokvarenjaka uspije” (Yunus, 81).
Naizgled, može postojati nekoliko razloga za terorističke akcije koje su do danas odnijele možda stotinama hiljada života. Međutim, ne smije se gubiti iz vida da je stvarni razlog to što su akteri ovih akcija daleko od uzornog morala koji nalaže vjera i što oni ne posjeduju dovoljnu ili bilo kakvu bogobojaznost. |
Medutim, danas se širom Svijeta dešava teror, masakr i genocid, nemilosrdno se ubijaju nevini ljudi, okrvavljene su zemlje ciji su narodi vještackim razlozima dovedeni u poziciju medusobnih neprijatelja. Ovi dogadaji, koji se dešavaju u zemljama koje posjeduju medusobno veoma razlicitu historiju, kulturnu i socijalnu strukturu, mogu, u svakoj zemlji, imati odredene, sebi svojstvene razloge i izvore. Medutim, sasvim je ocito da je stvarni razlog udaljavanje od morala naredenog u Kur’anu, a koji se zasniva na ljubavi, poštovanju i toleranciji. Kao rezultat ateizma, formiraju se mase koje ne posjeduju strah od Boga i koje ne vjeruju u polaganje racuna poslije smrti, koje misle da “ionako nikome necu polagati racun” i koje su, zbog toga, u stanju jednostavno pociniti svaku vrstu svireposti, nemoralnosti i necovjecnosti.
U Kur’anu je, takoder, upozoreno na postojanje dvolicnih ljudi koji nastupaju u ime Boga i vjere, ali organiziranih za cinjenje zlocina koje je Allah, dž. š., prokleo. U jednom ajetu se govori o grupi od “devet osoba” koja je “zaklinjanjem najtežom zakletvom” kovala plan za ubijanje Pejgambera:
U gradu je bilo devet osoba koje su ne red nego nered cinile. “Zakunite se najtežom zakletvom” - rekoše - “da cemo nocu njega i porodicu njegovu ubiti, a onda njegovom najbližem krvnom srodniku reci: ‘Mi nismo prisustvovali pogibiji porodice njegove, mi, zaista, istinu govorimo!’” I smišljali su spletke, ali smo ih Mi kaznili onda kad se nisu nadali (An-Naml, 48-50).
Kao što nam ukazuje i slucaj saopcen u navedenim ajetima, to što se “u ime Boga” pojavljuju odredeni ljudi, što se cak “zaklinju Allahovim imenom”, što, dakle, koriste rijeci koje ih predstavljaju kao “vjernike” ne znaci i da te osobe cine djelo koje je u skladu sa vjerom. Naprotiv, mogu ciniti djela koja su u apsolutnoj oprecnosti sa Allahovim odobrenjem i vjerskim moralom. Mjerilo u ovom kontekstu su njihova djela. Ako su njihova djela “ne red nego nered”, znajte da te osobe ne mogu biti pravi vjernici i njihov cilj, isto tako, nije služenje vjeri.
Apsolutno je nemoguce da osoba koja posjeduje strah od svoga Gospodara, Allaha, dž. š., i koja je poimala islamski moral bude na strani nereda i da se nade u slicnim djelima. Iz tog razloga, rješenje terora je u stvarnom islamu. Kada se objasni uzorni moral saopcen u Kur’anu, onda ljudi nece biti na strani i u savezu sa grupama ciji je cilj stvaranje okruženja neprijateljstva, rata i haosa. To je zato što je Allah, dž. š., u Kur’anu ljudima zabranio nered:
Cim se neki od njih docepa položaja, nastoji napraviti na Zemlji nered, ništeci usjeve i stoku. - A Allah ne voli nered! A kada mu se rekne: “Boj se Allaha!” - on onda iz inada griješi. Njemu je dosta džehennem, a on je, doista, grozno boravište! (Al-Baqarah, 205-206).
Kao što se razumije i iz navedenih ajeta, sasvim je nemoguce da ce osoba koja se boji Allaha, dž. š., cak i progledati kroz prste pokretu koji predstavlja i najmanju štetu i opasnost za njegovu zemlju, narod, za covjecanstvo. Misleci da nikome nece polagati racun za svoja djela, osoba koja ne vjeruje u Allaha, dž. š., i Sudnji dan sasvim jednostavno može podleci izvršenju svakog zla
Da bi se spasilo od nesrece zvane teror, koja je sve prisutnija u naše vrijeme, prvenstveno je potrebno, putem obrazovanja, uništiti izopacena ucenja, koja se iznose u ime vjere, i pouciti ljude stvarnom kur’anskom moralu i strahu od Allaha, dž. š.
Odgovornost vjernika Sobe koje se ne obaziru na zbivanja u Svijetu koja se direktno njih ne ticu su siromašne za poimanje požrtvovanosti, bratstva, cestitosti i odgovornosti, koje se postižu vjerom. Tokom života jedino propuštaju prilike i, neobaviješteni o opasnostima sa kojima je suoceno covjecanstvo, nastoje zadovoljiti svoje prohtjeve i strasti. Medutim, Allah, dž. š., u Kur’anu, kao dopustljiv istice moral koji uvijek rezultira blagostanjem, koji je u vezi sa dogadanjima u okolini i koji ljude poziva i vodi na Pravi Put. U jednom kur’anskom ajetu je na slijedeci nacin povucena paralela izmedu onih koji ne predstavljaju nikakvu korist za zajednicu i onih koji pozivaju na pravedno postupanje: Allah vam navodi kao primjer dvojicu ljudi od kojih je jedan gluhonijem, koji ništa nema i koji je na teretu gospodaru svome, - kud god ga pošalje, nikakva dobra ne donese. Da li je on ravan onome koji traži da se pravedno postupa, a i sam je na Pravom Putu? (An-Nahl, 76). Kao što se razumije i iz navedenog ajeta, sasvim je sigurno da ce od velike koristi za zajednicu u kojoj se nalazi biti onaj “koji traži da se pravedno postupa, a i sam je na Pravom Putu”, koji je privržen svojoj vjeri, koji se boji Boga, pridaje znacaj moralnim vrijednostima, koji s ushicenjem služi narodu i covjecanstvu. Zbog toga je krajnje bitno da se ljudi upoznaju sa istinskom vjerom i da žive prema normama morala saopcenih u Kur’anu. Ljude koji žive ovim izvrsnim moralom Kur’an definira na slijedeci nacin: One koji ce, ako im damo vlast na Zemlji, namaz obavljati i milostinju udjeljivati i koji ce tražiti da se cine dobra djela, a odvracati od nevaljalih - a Allahu se na kraju sve vraca (Al-Hadždž, 41). |
Allah, dž. š., nareduje dobrocinstvo
Musliman je osoba koja se pridržava Allahovih naredbi, koja pedantno radi na oživotvorenju kur’anskog morala, uljepšava svijet, privreduje, kojom gospodari mir i spokojstvo. Njen cilj je cinjenje dobra i ljepote ljudima. U suri Al-Qasas to se saopcava na slijedeci nacin:
Oni koji bez dvoumljenja na meti drže civilno življe i djecu trebali bi razmišljati o slijedećem: Šta je ovo dijete skrivilo? Zlostavljanje ovih nevinih ljudi djelo je za koje se neće moći položiti račun pred Allahom, dž. š. |
...cini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro ucinio, i ne cini nered po Zem- lji, jer Allah ne voli one koji nered cine (Al-Qasas, 77).
Cilj osobe koja je ušla u vjeru islam je postizanje Allahovog zadovoljstva, milosti i Dženneta, a radi toga ona mora poduzeti krajnje odlucne i ozbiljne korake i napore, a moral sa kojim ce Allah, dž. š., biti zadovoljan, mora postici još u toku ovosvjetskog života. Najvidljivije odlike ovog morala su merhamet, saosjecanje, pravda, cestitost, skromnost, tolerancija, nesebicnost i strpljenje. Mu’min se na lijep nacin odnosi prema drugima, natjece se u dobrocinstvu, cini dobrocinstvo i požrtvovan je. Allah, dž. š., na slijedeci se nacin obraca u kur’anskim ajetima:
Mi smo nebesa i Zemlju i ono što je izmedu njih mudro stvorili. Cas oživlje-nja ce zacijelo doci, zato ti velikodušno oprosti! (Al-Hidžr, 85).
...A roditeljima dobrocinstvo cinite, i rodacima, i sirocadi, i siromasima, i komšijama, bližnjim, i komšijama daljnjim, i drugovima, i putnicima, i onima koji su u vašem posjedu. Allah, zaista, ne voli one koji se ohole i hvališu (An-Nisa’, 36).
...Jedni drugima pomažite u dobrocinstvu i cestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava! (Al-Ma’ida, 2).
Ljubav, milosrđe, međusobno potpomaganje, saosjećanje, tolerancija i praštanje najznačajnije su odlike koje je ljudima podario islamski moral. Apsolutno je nemoguće da teror, nasilje i sukob nađu plodno tlo u društvima u kojima je u istinskom smislu riječi zaživio ovaj moral. |
Kao što se i saopcava u navedenim ajetima, od vjernika se traži da se lijepo odnose prema ljudima, da se medusobno pomažu u dobrocinstvima i da ne cine nered. Onome ko cini dobrocinstvo saopcava se radosna vijest da ce “...biti deseterostruko nagraden”, a rijecima “...ko uradi hrdavo djelo bit ce samo prema zasluzi kažnjen, i nece im se uciniti nepravda” (Al-An’am, 160) upozoravaju se oni koji su na krivom i lošem putu.
Allah, dž. š., u Svojoj Knjizi ljudima Se predstavio kao “Onaj koji zna šta je u srcima vašim” i naredio im da se “klonu svakog zla”. U tom slucaju, sasvim je izvjesno da ce osoba koja nosi ime “musliman”, koje dolazi u znacenju “onaj koji je predan Allahu, dž. š.”, biti osoba koja ce se boriti za uklanjanje terora.
Musliman ne može biti ravnodušan na ono što se dešava u njegovom okruženju i apsolutno ne može biti ponesen logikom “živjela zmija koja me ne dira”. To je zato što se on predao Allahu, dž. š., na Njegovom je Putu i predstavnik dobrocinstva. U tom slucaju, ne može biti neosjetljiv prema teroru i tiraniji koja se dešava. U biti, musliman je najveci neprijatelj terora koji ubija nevine ljude, koji nisu pocinili nikakav zlocin. Vjera islam je protiv svakog terora i sprecava teror u samom pocetku, dok je, dakle, još u fazi ideje. Nareduje vladanje mira i pravde medu ljudima i cuva ljude od smutnje, anarhije i nereda.
Kur’anski moral zahtijeva pravdu
Istinska pravda, koju Allah, dž. š., opisuje u Kur’anu, nareduje pravedno vlada-nje medu ljudima bez obzira kojoj rasi i naciji oni pripadali, zaštitu ljudskih prava, apsolutno nepristajanje na tiraniju, stajanje na strani potlacenog u odnosu na tlacite-lja. Ova pravda zahtijeva višesmjerno procjenjivanje dogadaja, bezpredrasudno razmišljanje, neutralnost, pravicnost, toleranciju, milost i saosjecanje. Na primjer, osoba koja ne uspijeva hladnokrvno pristupiti odredenom slucaju, koja podlegne uzbudenju i osjecajima, ostat ce pod utjecajem ovih emocija. Medutim, osoba koja pravicno vlada sve individualne misli i osjecaje odlaže ustranu, zauzima put po mjerilima kur’anskog morala, apsolutno je nepopustljiva u pravicnosti i poštenju, u svakoj situaciji i pod svim okolnostima je na strani pravde. Ljudi bi morali posjedovati takav moral da, umjesto svojih interesa, prvenstveno misle na suprotnu stranu; trebali bi biti pravedni cak i ako bi to bilo nauštrb samih njih. U jednom kur’anskom ajetu Allah, dž. š., nalaže neizostavnu pravednost pa makar to bilo i na našu štetu ili na štetu naših bližnjih:
O, vjernici, budite uvijek pravedni, svjedocite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja i rodaka, bio on bogat ili siromašan, ta Allahovo je da se brine o njima! Zato ne slijedite strasti - kako ne biste bili nepravedni! A ako budete krivo svjedocili ili svjedocenje izbjegavali - pa, Allah zaista zna ono što radite! (An-Nisa’, 135).
Osoba koja osjeca strah prema svome Gospodaru i koja je svjesna polaganja racuna na Sudnjem danu ponaša se pravicno kako bi pridobila Božije zadovoljstvo. Zna da ce na Sudnjem danu odgovarati za sve ono što uradi, izgovori ili pomisli i da ce mu neizostavno biti uzvraceno. U Kur’anu je besprijekorno opisana pravda, vjernicima je saopceno kako ce se odnositi prema dogadajima sa kojima se susrecu i kako ce provoditi pravicnost. Za vjernike je to velika olakšica i rahmet od Allaha, dž. š. Iz tog razloga vjernici su zaduženi i za postizanje Allahovog zadovoljstva, a i za potpuno provode- nje pravde medu ljudima kako bi mogli živjeti spokojno, sigurno i u miru.
Pravda koju nareduje Kur’an podjednako se primjenjuje medu svim ljudima, bez obzira na njihov jezik, vjeru, rasu i etnicke korijene. Pravda definirana u Kur’anu ne mijenja se prema mjestu, vremenu i ljudima. Zbog svoje rase i boje kože, ljudi se danas širom Svijeta susrecu sa okrutnim i nepravednim ophodenjem. Medutim, u Kur’anu se “medusobno upoznavanje ljudi” istice kao jedna od mudrosti stvaranja razlicitih naroda i plemena. Razliciti narodi i plemena, koji su svi Allahovi robovi, trebaju se medusobno upoznavati, odnosno, upoznavati se sa razlicitim kulturama, jezicima, dostignucima, obicajima i tradicijama. Jedan od ciljeva postojanja razlicitih rasa i naroda je stvaranje jedne kulturne raznolikosti, a nikako povod za sukob i rat. Ova raznolikost je jedna ljepota Allahovog stvaranja. Kao što ne stvara nikakvu nadmoc, isto tako se ne može okarakterizirati ni kao neki nedostatak to što je neko veceg, a neko nižeg rasta, to što je necija koža žute, a necija bijele boje. Sve to je stvoreno velikom Allahovom vo-ljom i mudrošcu. Medutim, sve ove razlike nemaju nikakvog znacaja kod Allaha, dž. š. Svaki vjernik veoma dobro zna da je jedina superiornost superiornost u bogobojaznosti i u vjeri u Allaha, dž. š., (iman). Ovu cinjenicu Allah, dž. š., na slijedeci nacin saopcava u kur’anskom poglavlju Al-Hudžurat:
O, ljudi, Mi vas od jednog covjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji. Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa! (Al-Hudžurat, 13).
Kao što se i saopcava u navedenom ajetu, razlicitost u porijeklu ljudi nema nikakav znacaj. Nazor pravednosti koju nalaže Allah, dž. š., zahtijeva jedan tolerantan, ravnopravan i mirnoljubiv odnos prema svim ljudima, bez obzira na njihovo porijeklo i razlike bilo koje vrste.
Mržnja koja se osjeca prema nekim ljudima vjernika ne smije udaljiti od pravednosti
Jedan od faktora koji covjeka mogu onemoguciti u pravednom donošenju odluke, razmišljanju zdravim razumom i u racionalnom ponašanju je gnjev ili mržnja koja se osjeca prema doticnoj osobi ili zajednici. Ovo je stanovište koje je danas veoma prisutno u ateistickim društvima. Ljudi su veoma jednostavno u stanju pociniti svaku vrstu nepravde i nemoralnosti prema osobi koju doživljavaju kao opozicionara. Na ovu osobu svaljuju zlocine koje ona nije pocinila, pa cak i ako znaju da je nevina ustanju su svjedociti protiv nje. Ne pojavljuju se iako imaju argumente koji ce dokazati njenu nevinost. Štaviše, kod aktualnih osoba ce se pobuditi velika radost ukoliko ovu osobu zadesi neka velika nevolja, doživi nepravdu ili neku okrutnost. A njihova najveca zabrinutost je pobjeda pravde i ustanovljavanje nevinosti ove osobe.
Upravo zbog svih ovih razloga veoma je teško postizanje povjerenja medu ljudima u ateistickim i neupucenim društvima. Svi žive u nespokojstvu da ce svakog trenutka doživjeti neku neprijatnost od druge osobe. A u ishodu medusobnog gubitka povjerenja vremenom se gube humane odlike kao što je uzajamno pomaganje, tolerancija, saosjecanje, merhamet, bratski odnosi; ljudi se pocinju medusobno mrziti.
Medutim, na odluke iskrenog vjernika apsolutno ne mogu utjecati emocije koje on osjeca prema odredenoj osobi ili društvu. Bez obzira o koliko nemoralnoj osobi je rijec, bez obzira na njen neprijateljski odnos i stav, odlažuci ustranu sve svoje negativne emocije, iskreni vjernik, u trenutku donošenja odluke, postupa pravedno, pravedno donosi odluku i preporucuje pravednost. Ono što osjeca prema toj osobi ne može nadjacati njegov razum i savjest. Savjest mu nalaže da se uvijek pridržava Allahovih naredbi i preporuka i da nikada ne cini ustupke od uzornog morala - zato što je to naredba vjernicima koju je Allah, dž. š., saopcio u Kur’anu. U kur’anskom poglavlju Al-Ma’ida kaže se slijedece:
O, vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedocite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže cestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što cinite! (Al-Ma’ida, 8).
Da Gospodar tvoj hoće, a Zemlji bi doista bili svi vjernici. Pa zašto onda ti da nagoniš
ljude da budu vjernici?
(Yunus, 99) |
Kao što se zakljucuje iz navedenog ajeta, kur’anski moral zahtijeva jedan pravedan stav. Osoba koja iskreno vjeruje u postojanje svoga Gospodara veoma dobro zna da ce jedino pravednim postupanjem zaslužiti Allahovo zadovoljstvo. Osim toga, svako ko se osvjedoci u njegov uzoran moral vjerovat ce toj osobi, osjecat ce se prijatno u njenom prisustvu, mirne savjesti mu može povjeriti svaku odgovornost i zaduženje. Prema ovakvoj osobi se cak i njeni neprijatelji odnose sa poštovanjem. Štaviše, ovakvo ponašanje vjernika može poslužiti kao primjer i povod nevjernicima da promijene svoje ateisticko opredjeljenje.
Islam brani slobodu mišljenja
Islam, vjera koja sasvim jasno osigurava i pod svoju zaštitu uzima slobodu misli i slobodu življenja donio je naredbe koje zabranjuju i onemogucavaju napetosti medu ljudima, nesporazume, negativno pricanje jednih o drugima, a cak i odredena mišljenja (sumnje). Kao što se kategoricki suprotstavlja teroru i surovostima, islam je, isto tako, zabranio provodenje i najmanje idejne presije:
U vjeri nema prisiljavanja - Pravi Put se jasno razlikuje od zablude!... (Al-Baqarah, 256).
Ti poucavaj - tvoje je da poucavaš, ti vlasti nad njima nemaš! (Al-Gašiyah, 21-22).
Prisiljavanje ljudi na vjeru ili izvršavanje propisa koje nalaže ta vjera u suprotnosti je sa suštinom i duhom islama. Prema islamu, iskrena vjera moguca je jedino slobodnom voljom i savješcu. Naravno, muslimani se medusobno mogu upozoravati i podsticati na izvršenje moralnih obaveza koje su naložene u Kur’anu. Objašnjavati ljudima kur’anski moral i pozivanje na Pravi Put najljepšim rijecima obaveza je kojom su zaduženi svi vjernici. Vjernici ljepote Allahove vjere objašnjavaju u svjetlu kur’anskog ajeta “...na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj...” (An-Nahl, 125), ali se, isto tako, ponašaju svjesni ajeta: “Ti nisi dužan da ih na Pravi Put izvedeš, Allah izvodi na Pravi Put onoga koga On hoce...” (Al-Baqarah, 272). Nikako ne cine prisilu; nad ljudima ne primjenjuju ni materijalne, a niti duhovne presije. Ili, cineci im neku ovosvjetsku privilegiju, nece usmjeravati druge na izvršenje vjerskih propisa. Kada na svoj poziv dobiju negativan odgovor, vjernici odgovaraju, takoder, u svjetlu Kur’ana: “Vama - vaša vjera, a meni - moja!” (Al-Kafirun, 6).
su dužni da, bez obzira na njihovu vjeru, prema drugima budu tolerantni, samilosni,pravedni i milosrdni. |
U svijetu u kome živimo nalaze ljudske zajednice poput kršcana, jevreja, budista, hindusa, ateista, deista, idolopoklonika, koji posjeduju veoma razlicita vjerska uvjerenja. Muslimani, koji žive u jednom ovakvom svijetu, dužni su da se prema drugima, bez obzira na njihovo vjersko uvjerenje, odnose tolerantno, miroljubivo, pravedno i humano. Pozivati u Allahovu vjeru lijepim rijecima, miroljubivo i tolerantno, odgovornost je kojom su zaduženi vjernici. Da li ce to biti prihvaceno ili nece, da li ce se vjerovati ili nece, odluka je koja pripada drugoj strani. Prisiljavati nekoga na vjerovanje, raditi na tome da se nešto nazor prihvati djelo je koje je u suprotnosti sa kur’anskim moralom. Allah, dž. š., je na slijedeci nacin u Kur’anu upozorio vjernike:
Da Gospodar tvoj hoce, na Zemlji bi doista bili svi vjernici. Pa zašto onda ti da nagoniš ljude da budu vjernici? (Yunus, 99).
Mi dobro znamo šta oni govore; ti ih ne možeš prisiliti, nego podsjeti Kur’anom onoga koji se prijetnje Moje boji! (Qaf, 45).
Društveni model u kome se ljudi prisiljavaju na vjerske obrede apsolutno je u suprotnosti sa islamom - pošto su vjera i vjerski obredi u direktnoj vezi sa Allahom, dž. š., i imaju vrijednost jedino kada ih covjek izvršava svojom voljom. Ako jedan sistem prisiljava ljude na vjeru i izvršavanje vjerskih propisa, u tom slucaju ljudi to mogu izvršavati samo zato što se boje tog sistema. A ono što je prihvatljivo sa aspekta vjere je doživljavanje vjere radi postizanja Allahovog zadovoljstva i u okolnostima apsolutno slobodne savjesti.
Historija islama puna je primjera tolerantnog ponašanja muslimanskih vladara koji su prema svim vjerama iskazivali poštovanje i koji su svojim rukama uspostav-ljali slobodu misli. Na primjer, engleski misionar Thomas Arnold, koji je radio u službi indijske vlade, na slijedeci nacin objašnjava islamsku odliku slobodoljublja:
...Ništa se nije culo ni o inicijativi prisiljavanja nemuslimana da postanu muslimani, a ni o provodenju nasilja sa ciljem ukidanja kršcanstva. Da su halife dozvolile provodenje jedne od ovih dviju alternativa, sasvim jednostavno su mogli iskorijeniti kršcanstvo iz svojih zemalja, kao što su Ferdinand i Izabella iskorijenili islam u Španiji, kao što je Louis XIV u Francuskoj protestantizam smatrao zlocinom i kao što je jevrejima tokom 350 godina bio zabranjen ulazak u Englesku. Zbog toga što je okrenula leda zajednickim vjerskim aktivnostima sa svim ostalim podrucjima kršcanskog svijeta, nije se mogla ni poduzeti nikakva inicijativa za pomoc istocnoj crkvi Azije od strane aktualnog dijela kršcanskog svijeta koji ju je smatrao jednim od ateistickih zajednica. Prema tome, to što je istocna crkva nastavila svoje aktivno postojanje do današnjih dana jedan je od jakih dokaza da su vlasti, koje su slijedile Muhammeda, pokazivale jedan tolerantan vid uprave naspram kršcana.
1 Allah, dž. š., zabranio je ubijanje nevinih ljudi
Ubiti nevinog covjek jedan je od najveci grijeha prema Kur’anu:
... Ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne cini - kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se neciji život sacuva - kao da je svim ljudima život sacuvao. Naši poslanici su im jasne dokaze donosili, ali su mnogi od njih, i poslije toga, na Zemlji sve granice zla prelazili (Al-Ma’ida, 32).
I oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju, i koji one koje je Allah zabranio ne ubijaju, osim kada pravda zahtijeva, i koji ne bludnice; - a ko to radi, iskusit ce kaznu! (Al-Furqan, 68).
Kao što se vidi iz navedenih ajeta, velikom kaznom se prijeti osobama koje ubiju nevinog covjeka. Allah, dž. š., upozorava da je ubistvo samo jedne osobe zlocin ravan ubistvu cijelog covjecanstva. Ne postoji mogucnost da covjek koji cuva granice koje je uspostavio Allah, dž. š., ne samo da ubije hiljade nevinih ljudi, vec da naškodi cak i jednoj osobi.
Oni koji misle da ce bježanjem od ovosvjetske pravde izbjeci odgovornost apsolutno nece moci pobjeci od polaganja racuna poslije smrti, na Ahiretu, pred Allahom, dž. š. Upravo iz tog razloga vjernici, koji znaju da ce za sva svoja djela odgovarati nakon smrti pred svojim Gospodarom, pokazuju veliku pedantnost u izvršavanju Allahovih naredbi i ocuvanju granica izmedu dobra i zla.
Allah, dž. š., nareduje vjernicima saosjecajnost i milosrde
U kur’anskim ajetima na slijedeci se nacin objašnjava moral muslimana:
A uz to da je od onih koji vjeruju, koji jedni drugima izdržljivost preporucuju i koji jedni drugima milosrde preporucuju; oni ce biti - sretnici! (Al-Balad, 17-18).
Jedna od najbitnijih odlika morala koji Allah, dž. š., traži od Svojih robova kako bi postigli spas na Danu odgovornosti, kako bi se domogli Njegove milosti i Dženneta je, kako se vidi i iz navednog ajeta, biti jedan od onih “koji jedni drugima milosrde preporucuju.”
Dok islamski moral ima za cilj život ispunjen mirom, sigurnošću, ljubavlju i radošću..., |
Stvarni izvor milosrda je ljubav prema Allahovu, dž. š. Ljubav koju vjernik osjeca prema svome Gospodaru biva povodom za osjecanje topline u srcu prema bicima koja je On stvorio. Onaj koji voli Allaha, dž. š., osjeca iskrenu ljubav i bliskost sa Njegovim stvorenjima. Zbog ove snažne ljubavi i privrženosti Gospodaru, Koji je Stvoritelj i njega, a i svih ostalih ljudi, prema svim ostalim se odnosi na lijep nacin, u svjetlu onoga što je naredeno u Kur’anu. Zahvaljujuci oživotvorenju ovog uzornog morala, pojavljuje se istinsko milosrde. Ovaj model saosjecajnog i nesebicnog morala, ispunjenog ljubavlju, na slijedeci nacin opisuje se u kur’anskim ajetima:
Neka se cestiti i imucni medu vama ne zaklinju da više nece pomagati rodake i siromahe, i one koji su na Allahovu Putu rodni kraj svoj napustili; neka im oproste i ne zamjere! Zar vam ne bi bilo drago da i vama Allah oprosti? A Allah prašta i samilostan je (An-Nur, 22).
I onima koji su Medinu za življenje izabrali i domom prave vjere još prije njih je ucinili; oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjecaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno. A oni koji se ušcuvaju lakomosti, oni ce, sigurno, uspjeti (Al-Hašr, 9).
Oni koji vjeruju i isele se, i bore se na Allahovom Putu, i oni koji daju sklonište i pomažu - oni su, zbilja, pravi vjernici - njih ceka oprost i obilje plemenito (Al-Anfal, 74).
I Allahu se klanjajte i nikoga Njemu ravnim ne smatrajte! A roditeljima dobrocinstvo cinite, i rodacima, i sirocadi, i siromasima, i komšijama bližnjim, i komšijama daljnjim, i drugovima, i putnicima, i onima koji su u vašem posjedu. Allah, zaista, ne voli one koji se ohole i hvališu (An-Nisa’, 36).
Zekjat pripada samo siromasima i nevoljnicima, i onima koji ga skupljaju, i onima cija srca treba pridobiti, i za otkup iz ropstva, i prezaduženima, i u svrhe na Allahovom Putu, i putniku. Allah je odredio tako! - A Allah sve zna i mudar je (At-Tawba, 60).
... terorizam žudi za tipom društva u kome će gospodariti nasilje, strah, nespokojstvo, tuga i haos.
 |
Ovaj uzorni moral vjernika koji je opisan u navedenim ajetima proistice iz njihove duboke i iskrene ljubavi koju osjecaju prema Allahu, dž. š. A zbog ove privrženosti oni pedantno primjenjuju kur’anski moral koji je naredio njihov Gospodar. Zbog milosrda i ucinjene pomoci vjernici nikoga ne namjeravaju ostaviti pod dugom i ne ocekuju naknadu cak ni koliko izraz zahvalnosti. Ono što oni postavljaju kao istinski cilj je da svojim uzornim moralom postignu Allahovo zadovoljstvo pošto su svjesni da ce za svoja djela odgovarati na Sudnjem danu. U nizu kur’anskih ajeta saopcava se da ce svjesno neizvršavanje ovih Allahovih odredaba rezultirati džehennemskim patnjama na buducem svijetu:
“Šta vas je u Sekar dovelo?”
“Nismo” - reci ce - “bili od onih koji su namaz obavljali
i od onih koji su siromahe hranili! (Al-Muddassir, 42-44).
“Držite ga i u okove okujte, zatim ga samo u vatri pržite, a onda ga u sindžire sedamdeset lakata duge vežite, jer on u Allaha Velikog nije vjerovao i da se nahrani nevoljnik - nije nagovarao!’’ (Al-Haqqa, 30-34).
Allah, dž. š., u odredenim ajetima na slijedeci nacin saopcava da su poricanje onog svijeta i nepodsticanje na pomaganje siromašnih razlozi donošenja ove odluke na Ahiretu:
Znaš li ti onoga koji onaj svijet porice? Pa to je onaj koji grubo odbija siroce, i koji da se nahrani siromah - ne podstice! (Al-Ma’un, 1-3).
I da se puki siromah nahrani - jedan drugog ne nagovarate! (Al-Fadžr, 18).
Islamski moral naređuje zaštitu, potpomaganje i dobročinstvo prema siromašnim i sirotim. |
Kao što se vidi i u navedenim ajetima, musliman opisan u Kur’anu odlikovan je krajnjom saosjecajnošcu i milosrdem. Neosporno je da osoba koja posjeduje ovakav moral nece odobriti teror, jedno vandalisticko djelovanje usmjereno prema nevinom stanovništvu. U biti, karakterna struktura terorista u apsolutnoj je oprecnosti sa kur’anskim moralom. Terorist je nemilosrdna osoba koja na svijet gleda sa mržnjom i zlobom i koja vapi za ubistvom, rušenjem i prolijevanjem krvi.
Što se tice muslimana, odgojenog u moralu koji nalaže Kur’an, on svima pristupa sa ljubavlju koju nalaže islam; s poštovanjem se odnosi cak i prema idejama sa kojima se ne slaže; u zategnutim situacijama uvijek je popustljiv, onaj koji smanjuje tenzije i koji pokazuje uravnoteženost i hladnokrvnost. A u društvu formiranom od ovakvih jedinki vladat ce jedna civilizacija razvijenija od zemalja koje se danas isticu kao najmodernije države, preovladavat ce jedan visoki socijalni moral, radost, spokojstvo, pravda, sigurnost, izobilje i bericet.
Allah, dž. š., nareduje toleranciju i praštanje
Ideja “tolerancije i praštanja, koja je izražena u 199. ajetu kur’anskog poglavlja Al-A’raf, “ti sa svakim - lijepo!...”, predstavlja jednu od temeljnih normi islama.
U zajednicama u kojima živi islamski moral zajedno je moguće vidjeti i crkve i džamije i si-nagoge. Ovaj prizor na kome se na istom mjestu nalaze bogomolje sve tri Božanske vjere rezultat je tolerancije, pravde i miroljubivog pristupa u islamskom moralu. |
Obrati li se pažnja na historiju islama, sasvim jasno ce se vidjeti kako su muslimani u djelo provodili ovu bitnu odliku kur’anskog morala. Kao što cemo vidjeti i u narednim poglavljima, u svakoj tacki do koje su dopirali muslimani su formirali jedno slobodno i tolerantno okruženje. U miru i spokojstvu i pod istim krovom osigurali su življenje naroda koji su im, u pogledu vjere, jezika i kulture, bili sušta suprotnost; onima koji su im bili potcinjeni dali su mir i spokojstvo. Jedan od najbitnijih razloga zbog kojih je stoljecima uspjela ostati na nogama Osmanlijska imperija, koja se prostirala na velikoj geografskoj površini, bilo je oživotvorenje tolerancije i razumijevanja koje je nalagao islam. Muslimani, koji su stoljecima bili poznati po svojoj toleranciji i saosjecajnosti, uvijek su bili najmilosrdniji i najpravedniji ljudi svog vremena. U ovoj višenacionalnoj strukturi sve etnicke grupe slobodno su živjele i provodile svoje vjerske odredbe i obicaje, štaviše, imali su pravo na život prema pravu svojih vjera.
Tolerancija, koja je u istinskom smislu svojstvena muslimanima, cijelom svijetu donosi mir i blagostanje jedino ukoliko se primjenjuje u svjetlu kur’anskih naredbi. Upravo se ajetom: “Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati, pa ce ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati” (Fussilat, 34) u Kur’anu skrece pažnja na ovu odliku.
Allah, dž. š., je u kur’anskim ajetima saopcio da je oprost uvijek bolji, a ajetom: “Nepravda se može uzvratiti istom mjerom, a onoga koji oprosti i izmiri se Allah ce nagraditi; On, uistinu, ne voli one koji nepravdu cine” (Aš-Šura, 40) obradovao je velikom nagradom vjernike koji posjeduju ovaj moral. A u drugom ajetu Allah, dž. š., na slijedeci nacin opisuje vjernike: “Za one koji, i kad su u obilju i kad su u oskudici, udjeljuju, koji srdžbu savladuju i ljudima praštaju - a Allah voli one koji dobra djela cine” (Ali ‘Imran, 134) Allah, dž. š., je u Kur’anu saopcio da je bolje oprostiti cak i kada vam neko nacini nepravdu. Ajet koji govori o ovom pitanju glasi:
...I ti ceš kod njih, osim malo njih, neprestano na vjerolomstvo nailaziti, ali im oprosti i ne karaj ih! - Allah, uistinu, voli one koji cine dobro (Al-Ma’ida, 13).
Sve ovo pokazuje da su moralne vrline koje savjetuje Kur’an vrline koje ce ljudima donijeti mir, spokojstvo i pravdu. Što se tice barbarizma koji se trenutno nalazi na dnevnom redu cijelog Svijeta i koji se zove “teror”, on je djelo neznalica koji u biti nemaju nikakve veze sa vjerom. Kulturno rješenje koje ce se primijeniti protiv pojedinaca i grupa koje svoje vandalizme nastoje ogrnuti plaštom vjere je poducavanje javnosti istinskom kur’anskom moralu. Drugim rijecima, islam i kur’anski moral nije teroristicka podrška i povod za terorizam; naprotiv, to je lijek koje ce Zemlju spasiti od teroristicke nevolje.
...Allah je prema ljudima zaista vrlo blag i
milostiv (Al-Baqara, 143). |
Books ( 24 works in total )
Movies ( 9 works in total )
Web Sites ( 1 works in total )
Articles ( 1 works in total )
Magazines ( 2 works in total )
