Analiziramo li povijest, vidjet cemo da su na teritoriji na kojoj su vladali muslimanski vladari uvijek preovladavali mir, tolerancija i sigurnost. Praksa koju je Muhammed, a. s., primjenjivao u toku svog života na osvojenim podrucjima veoma je bitan primjer toga. Medutim, pravedni vladari koji su došli nakon Muhammeda, a. s., koji nisu odstupali od kur’anskog morala i koji su slijedili put svoga Poslanika takoder su uspjeli formirati društveno ustrojstvo ispunjeno mirom i sigurnošcu. Pravda, cestitost i poštenje, koji su opisani u Kur’anu, preovladavali su i u vremenu ovih vladara, a takav vid vladavine poslužio je kao uzor potonjim pokoljenjima.
Jerusalem i Palestina, podrucje na kome su živjele sve tri vjere, takoder je veoma bitan primjer sa aspekta prosperiteta i sigurnosti koje muslimani donose uspostavom svoje vlasti. U posljednjih 1400 godina muslimani su u Jerusalem i Palestinu uvijek donosili i uspostavljali mir.
Mir i pravda koju je u Palestini uspostavio Omer, r. a.
Sve do 71. godine n. e. Jerusalem je bio jevrejska prijestolnica. Medutim, te godine rimska vojska organizirala je siloviti napad protiv jevreja, a nakon velikog vandalizma protjerali su ih sa tog podrucja. Dok je za jevreje poceo period dijaspore, Jerusalem i okolina došli su u stanje napuštene zemlje.
Medutim, nakon što je, u vrijeme imperatora Konstantina, Rimska imperija prihvatila kršcanstvo, Jerusalem je ponovo postao tacka interesiranja. Kršcanski Rimljani izgradili su crkve u Jerusalemu, a ukinuli zabranu jevrejskog povratka i nastanjivanja u tom podrucju. Palestina je do VII st. ostala kao Rimska (Bizantijska) zemlja. To podrucje su jedno kratko vrijeme u svojim rukama držali Perzijanci, ali ga je potom Bizantija ponovo preuzela.
A najveca prekretnica u historiji Palestine bila je 637. g., kada ju je osvojila muslimanska vojska. Ovo osvajanje znacilo je uspostavu mira i sigurnosti u Palestini, koja je bila poprište stoljetnih ratova, protjerivanja, pljacki i pokolja, koja je veoma cesto mijenjala vladare razlicitih vjeroispovijesti i gdje je svaka promjena vlasti znacila nove vandalizme. Islamska dominacija predstavljala je pocetak jedne ere u kojoj ce razlicite vjere moci zajedno živjeti u Palestini.
 Hazreti Omerova džamija i Mesdžidu’l Aksa u pozadini |
Palestinu je osvojio Omer, r. a., drugi halifa nakon Muhammeda, a. s. Njegov ulazak u Jerusalem i izuzetna tolerancija, zrelost i uljudnost, koje je nakon toga pokazao prema razlicitim vjerama koje su tu živjele, bili su vijesnici pocetka lijepe ere. U svojoj knjizi Holly War (Sveti rat), engleski historicar i strucnjak za Bliski Istok, Karen Armstrong, na slijedeci nacin je opisao hazreti Omerovo osvajanje Jerusalema:
Halifa Omer je u Jerusalem ušao na bijeloj devi, a pored njega je bio grcki upravnik grada, nadsveštenik Sophronius. Halifa je prvo zamolio da ga odvedu na Brdo Hrama (mjesto porušenog hrama Sulejmana, a. s.), gdje je njegov prijatelj Muhammed cinio Nocno putovanje (Mi’radž). Tu se sageo i pomolio (proucio dovu). Nadsveštenik je ovaj prizor posmatrao sa velikom prestravljenošcu... Mislio je da su mu se vec primakli posljednji dani. Potom je halifa Omer izrazio želju da vidi kršcanske hramove, i baš kada je bio u crkvi Holy Sepulchre (Sveti grob), došlo je vrijeme namaza. Nadsveštenik ga je uljudno pozvao da u toj crkvi obavi svoju molitvu, medutim, halifa Omer pristojno je odbio ovaj poziv. Objasnio je da ce, u slucaju da tu klanja namaz, neki muslimani kasnije tu, u znak sjecanja na ovaj slucaj, htjeti sagraditi džamiju, a to bi moglo znaciti rušenje crkve Sveti grob. Zbog toga je Halifa izišao iz crkve i na mjestu malo podalje od nje obavio svoju molitvu. Upravo se na tom mjestu, tacno naspram crkve Sveti grob, danas nalazi mala džamija izgradena u znak sjecanja na halifu Omera.
A druga, velika džamija halife Omera izgradena je tacno na Brdu Hrama. Kršcani su godinama ovaj prostor, gdje su se nalazile ruševine jevrejskog Hrama koristili kao gradsko smetljište. Halifa je svojerucno pomagao muslimananima u cišcenju ovog smeca, a izgradnjom dva hrama na tom mjestu muslimani su nastanili islam u treci sveti islamski grad.22
  U vrijeme Osmanlijske imperije pripadnici sve tri vjere u Jerusalemu su živjeli u međusobnoj toleranciji i miru. |
Kada je došao u Jerusalem, halifa Omer, r. a., kao rezultat muslimanske tolerancije, sa jerusalemskim patrikom potpisao je slijedeci sporazum:
Emannama (Dokument o sigurnosti) data narodu Ilye (Jerusalema) od strane Omera, Allahovog roba i emir-ul-mu’minina,Emir-ul Mu’minin garantira da ce biti zašticeni životi i imeci cijelog naroda, i bolesnog i zdravog. U isto vrijeme, garantiram da se nece dirati njihove bogomolje, križevi i vjere. Kao što se crkve nece moci rušiti, isto tako se nece moci pretvarati ni u prebivališta. Prava koja su prije posjedovali bit ce im doslovno zašticena. Niti ce onome što posjeduju biti nacinjena neka šteta, a niti ce im se vršiti bilo kakav pritisak u vezi sa vjerom. Niko od njih ni na koji nacin nece biti oštecen... Allah, Njegovi pejgamberi, sahabije i mu’mini svjedoci su ovog sporazuma.Potpis: Omer b. Hattab.23
  Za vrijeme križarskih pohoda, muslimani i jevreji, koji su živjeli u Jerusalemu, bili su podvrgnuti velikim pokoljima |
Ukratko, zajedno sa muslimanima u Jerusalem i u cijelu Palestinu došla je i civilizacija. Umjesto brutalnih i barbarskih uvjerenja, koja nisu bila izraz poštovanja prema svetim vrijednostima druge strane i koja su ljude inspirirala na medusobne pokolje samo zbog razlicitih uvjerenja, zavladala je pravedna, tolerantna i umjerena islamska kultura. Nakon hazreti Omerovog osvajanja, u Palestini su muslimani, jevreji i kršcani stoljecima živjeli u miru i sigurnosti. Muslimani nisu nastojali da bilo koga prisilom primoraju na islamiziranje, medutim, odredeni nemuslimani, koji su u islamu prepoznali istinu i istinske vrline, svojevoljno su prešli u islam.
Ovaj mir i sigurnost u Palestini trajao je sve dok se teritorija nalazila pod islamskom vladavinom. Medutim, krajem XI st. tom teritorijom je zavladala nova snaga i na civiliziranu palestinsku zemlju donijela nevideni barbarizam i divljaštvo. Ti barbari bili su križari.
Križaski vandalizam
Dok su narodi sve tri velike vjere u miru i sigurnosti živjeli u Palestini, evropski krišcani su donijeli odluku o organiziranju jednog “križarskog” pohoda. Pozivom pape Urbana II upucenom sa Vijeca u Clermontu 27. novembra 1095. g., pod geslom “spašavanja Svete zemlje od muslimana”, a, zapravo, radi preuzimanja legendarnog bogatstva Istoka, preko sto hiljada ljudi iz cijele Evrope zaputilo se prema Palestini. Nakon dugog i iscrpnog puta i niza pljacki i pokolja koje su pocinili nad muslimanima, 1099. g. su stigli do Jerusalema. Nakon dugog okruženja grada, koje je trajalo oko pet sedmica, grad je pao. Križari su ušli u nj i pokazali vandalizam koji se rijetko susrece u povijesti. Kao što smo vec ranije istakli, izvršili su strašan pokolj; svi muslimani i jevreji u gradu posjeceni su sabljom! Palestinski mir i sigurnost, koji su do tada trajali od hazreti Omera, r. a., okoncani su križarskim vandalizmom. Gaženjem svih moralnih kriterija kršcanstva, koje predstavlja vjeru ljubavi i milosrda, križari su, navodno u ime te vjere, primjenjivali teror.
Salahuddin Ejjubijeva pravednost
Barbarska križarska vojska je za svoju prijestolnicu odabrala Jerusalem i osnovala Latinsko kraljevstvo cije su se granice su se protezale od Palestine do Antakije. Medutim, život ovog kraljevstva nece biti dugog vijeka. Salahuddin Ejjubi, koji je sve muslimanske emirate Bliskog istoka ujedinio pod zastavom džihada, u Hittinskom ratu 1187. g. porazio je cijelu križarsku vojsku. Nakon rata, dva komandatna križarske vojske, Reynauld of Chatillon i kralj Guy, dovedeni su pred Salahuddina Ejjubiju. On je smrtnom kaznom presudio Reynauldu of Chatillonu, koji se prethodno proslavio nevidenim vandalizmom nad muslimanima, medutim, na slobodu je pušten kralj Guy, koji nije pocinio iste zlocine. Još jednom je palestinska zemlja vidjela šta znaci pravednost.
Neposredno nakon Hittina - tacno na dan Miradža kada je Muhammed, a. s., u toku jedne noci preveden iz Mekke u Jerusalem - Salahuddin Ejjubi je, ulaskom u Jerusalem, oslobodio grad koji se osamdeset i osam godina nalazio pod križarskom okupacijom. Kada su zauzeli Jerusalem, križari su pobili sve muslimane i zbog toga su ovaj put sa strahom ocekivali da ce isti vandalizam Salahuddin Ejjubi pociniti nad njima. Medutim, Salahuddin nijednog kršcanina u gradu nije dirnuo. Štaviše, samo je naredio da latinski kršcani (katolici) napuste grad, a ortodoksi, koji nisu bili križari, mogli su nastaviti živjeti u gradu i moliti se onako kako im to njihova vjera nalaže. Ovo drugo muslimansko osvajanje Jerusalema engleski historicar Karen Armstrong opisuje na slijedeci nacin:
 U tvrđavi Akra kralj Richard pobio je 3000 muslimana, među kojima je bilo i žena i djece. |
Drugog novembra 1187. g. Salahuddin i njegova vojska su u Jerusalem ušli kao osvajaci; narednih osam stotina godina to ce biti muslimanski grad. (...) Salahuddin je održao rijec (da nece izvršiti pokolj) koju je prethodno dao kršcanima i grad je zauzeo u svjetlu visokih islamskih principa. Izbjegao je slijedeci Kur’an nasilje, i nije ustao na osvetu za pokolj iz 1099. g. Nije ubijen ni jedan kršcanin, nije pocinjena ni jedna pljacka! A fidija, koja se tražila za oslobadanje zarobljenika, bila je krajnje niska. (...) Vecina zarobljenika, kao što je naredeno Kur’anom, oslobodena je bez placanja fidije. (...) Salahuddinov brat El-Adil zatražio je da se oko hiljadu zarobljenika da u njegovu službu, a kasnije - kada je vidio da su u žalosnom stanju - bez naknade ih je sve pustio na slobodu. (...) Imucni gradski kršcani spakovali su svoje vrijedne stvari i na brzinu napustili grad, medutim, novac kojim su oni raspolagali bio je više nego dovoljan za otkup svih ratnih zaroljenika u gradu. Nadsvecenik Heraclius je, kao i svi drugi, platio fidiju od deset dinara, a potom, sa kolima napunjenim dragocjenostima, napustio grad.24
Ukratko, Salahuddin Ejjubi i muslimani pod njegovom komandom su se prema kršcanima odnosili krajnje pravedno i milosrdno; štaviše, prema njima su pokazivali više milosrda nego što su to cinili njihovi lideri.
Ne samo kršcani, muslimanskim osvajanjem Jerusalema i jevreji su dobili mir i sigurnost. Poznati španski jevrejski pjesnik Yuda al-Harizi, koji je grad posjetio nakon što su njime zavladali muslimani, svoje emocije je na slijedeci nacin opisao u jednom svome djelu:
Bog je odlucio da Sveto mjesto ne ostane u rukama sinova Esavovih i upozorio je princa sinova Ismailovih, dušu Salahuddinovu, hrabru i dostojanstvenu osobu. On je sa svojom vojskom osvojio Yerašalayim i saopcio da ce prihvatiti sve sinove Efraimove. Sada živimo pod okriljem mira...25
Izvan Jerusalema, u ostalim gradovima Palestine takoder je vladao križarski vandalizam i muslimanska pravednost. Richard the Lionheart (Richard lavljeg srca), koji se u engleskoj historiji predstavlja kao veliki junak, 1191. g. u tvrdavi Akra nitkovski je poklao 3000 muslimana medu kojima je bilo i mnogo žena i djece. Iako su bili svjedoci ovog vandalizma, muslimani nikada nisu pribjegli korištenju istih metoda. U skladu sa Allahovom odredbom “...jedni drugima pomažite u dobrocinstvu i cestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu...” (Al-Ma’ida, 2), prema nevinim civilima muslimani nikada nisu primjenjivali silu. Nepotrebnu surovost nisu upotrebljavali cak ni prema križarskoj vojsci koju su porazili.
Križarski vandalizam i muslimanska pravednost koja je došla nakon toga još jednom je pokazala jednu historijsku cinjenicu: vlast koja je uspostavljena na principima islama pružala je priliku miroljubive koegzistencije razlicitih vjera. Ova cinjenica se nastavljala dokazivati tokom sedam stoljeca nakon Salahuddina Ejjubija, a narocito u vrijeme Osmanlijske imperije.
Pravedna i tolerantna vlast Osmanlijske imperije
Uporedo sa sultan Javuz Selimovim osvajanjem Jerusalema i okolice 1514. g., u Palestini pocinje osmanlijska vlast koja ce trajati gotovo cetiri stotine godina. Ovaj period ce, kao i u svim ostalim oblastima pod vlašcu Osmanlija, i u Palestini osigurati mir, prosperitet i “miroljubivu koegzistenciju razlicitih vjera”.
Osmanlijskom imperijom upravljalo se poretkom zvanim “sistem nacije”, cija je osnovna odlika pružanje mogucnosti ljudima razlicitih vjerovanja da žive u skladu sa svojim vjerovanjem, pa cak i u skladu sa svojim pravom. Kršcani i jevreji, koji se u Kur’anu spominju kao “ehl-i kitab”, na osmanlijskoj teritoriji našli su toleranciju, sigurnost i slobodu.
  Iako je bila muslimanska zemlja, Osmanlijska imperija je svim svojim podanicima priznala pravo na slobodu vjeroispovijesti. Zbog toga je u osmanlijskoj zemlji uvijek vladalo okruženje miroljubivosti i sigurnosti. Kao što se vidi i na ovoj slici u skladu sa islamskim moralom, pomažući siromašne, štitili su ljude bez obzira kojoj vjeri i rasi oni pripadali. |
Najveci razlog tome je što, unatoc tome što je to bila islamska država kojom su upravljali muslimani, Osmanlijska imperija nije imala cilj da nasilno islamizira svoje podanike. Naprotiv, osmanlijska država je imala cilj da osigura sigurnost i mir i za nemuslimane; da njima vladaju pravedno i na nacin da budu zadovoljni islamskom upravom.
 I danas je u određenim zemljama vidljiva nepodnošljivost, koja je, unatoč tome što su pripadnici iste vjere, u XVI i XVII st. vladala među katolicima i protestantima. Nevina djeca u ovim sukobima trpe najveću štetu. |
Medutim, ostale velike svjetske sile iz tog perioda posjedovale su daleko nemilosrdniji pristup; nasilnicko i netolerantno poimanje vlasti. Španska kraljevina nije mogla podnijeti postojanje muslimana i jevreja na poluotoku Iber, gdje je provela velike brutalnosti protiv obiju ovih zajednica. Samo zbog toga što su jevreji, u nizu drugih evropskih zemalja vršile su se velike presije na jevreje (zatvarani su, npr. u getaa), ponekad su bili na meti masovnih pokolja. Kršcani su cak i medusobno iskazivali nepodnošljivost; sukobi izmedu katolika i protestanata su tokom XVI i XVII st. pretvorili Evropu u more krvi. “Tridesetgodišnji ratovi”, koji su se vodili od 1618. do 1648. g., u osnovi su bili rezultat sukoba katolika i protestanata. U ishodu ovog rata, srednja Evropa je gotovo bila pretvorena u ruševine, a samo u Njemackoj stradala je jedna trecina od ukupne populacije od petnaest miliona.
 Put za postizanje mira na Bliskom Istoku i u cijelom Svijetu je primjena tolerantnog, pomirljivog i pravednog osmanlijskog modela, koji se zasniva na temeljima kur’anskog morala. |
U ovom okruženju, nesumnjivo je bitna cinjenica da je vlast koju su uspostavili Osmanlije bila krajnje humana.
 Dr. Edward Said, stručnjak za Bliski Istok |
Veliki broj historicara i politologa skrece pažnju na ovu cinjenicu. Jedan od njih je i profesor na Columbia univezitetu dr. Edward Said, u Svijetu priznati strucnjak za Bliski Istok. U jednom intervjuu objavljenom u izraelskom dnevniku Ha’aretz, Edward Said, koji je porijeklom jerusalemski kršcanin i koji radi na americkim univerzitetima, predložio je “osmanlijski sistem nacija” kao put za uspostavu trajnog mira na Bliskom Istoku:
Kako god u arapskom svijetu mogu živjeti ostale nacionalne manjine, isto tako je (medu Arapima) moguc i život jevrejske manjine. (...) To je veoma dobro funkcioniralo pod vlašcu Osmanlijske imperije. Njihov sistem izgleda mnogo humaniji od sistema koje sada imamo.26
Historija pokazuje da je islam jedini vjerski sistem koji Bliskom istoku nudi pravedan, tolerantan i blag nacin uprave. Do danas nije prevazidena “Pax Ottomana” (Osmanlijski mir), koja je okoncana povlacenjem Osmanlija iz ovog regiona. Prema tome, put za postizanje mira na Bliskom istoku je zaživljavanje osmanlijskog modela tolerantnosti i pomirljivosti, kao što poducava kur’anski moral. Pošto je islam put mira, tolerancije i sigurnosti i eliminacija svake vrste surovosti sukoba, rata i terora.
 ...Allah je milostiv prema Svojim robovima (Ali ‘Imran, 30). |
Books ( 24 works in total )
Movies ( 9 works in total )
Web Sites ( 1 works in total )
Articles ( 1 works in total )
Magazines ( 2 works in total )
