LEGALNOST RATA PREMA KUR’ANU


...Allah je prema ljudima zaista vrlo blag i milostiv (Al-Baqara, 143).
Prema Kur’anu, rat je “nepoželjna nužnost” kojoj se pribjegava jedino u nuždi i koji se neizostavno mora voditi u odredenim humanim i moralnim granicama.
U jednom kur’anskom ajetu saopcava se da su nevjernici oni koji izazivaju rat na Zemlji, a da Allah, dž. š., ne daje pristanak na rat:
...Kad god pokušaju potpaliti ratnu vatru, Allah je ugasi. Oni nastoje na Zemlji smutnju praviti, a Allah ne voli smutljivce (Al-Ma’ida, 64).

Trenutni izgled Medine, grada u kome su, nakon seobe, Muhammed, a. s., i muslimani uspostavili svoju vlast.
U bilo kojem nesporazumu vjernici moraju cekati dok rat ne postane nužan, dakle, u rat trebaju uci u slucaju napada druge strane i kada nestane druge alternative osim rata. Ova situacija se na slijedeci nacin saopcava u Kur’anu: “...Ako vas napadnu, onda ih ubijajte! - neka takva bude kazna za nevjernike! A ako se produ - pa, Allah zaista prašta i samilostan je” (Al-Baqarah, 191-192). Dakle, vjernici su zaduženi da cekaju da suprotna strana nešto poduzme, da preferiraju mir i sporazum, da ratuju jedino s ciljem odbrane u slucaju napada sa druge strane.
Obratimo li pažnju i na život Muhammeda, a. s., moci cemo uociti da je rat jedan metod kome se pribjegava jedino u slucaju nužde i u cilju odbrane.
Objava Kur’ana trajala je dvadeset i tri godine. Prvih trinaest godina trajanja Objave muslimani su kao manjina živjeli u Mekki, u jednom idolopoklonickom sistemu, gdje su svakodnevno bili izloženi veoma velikim presijama. Velikom broju muslimana cinjene su fizicke torture, neki su ubijeni, mnogima su opljackane kuce i imovina, konstantno su nailazili na uvrede i prijetnje. Unatoc tome, muslimani su nastavili živjeti bez posezanja za silom, a idolopoklonike su stalno pozivali na mir.
Na kraju, kada su idolopoklonicke presije dosegle tacku nepodnošljivosti, preseljenjem u Yesrib (koji je kasnije nazvan Medina), gdje je vladala slobodnija i prijateljska atmosfera, muslimani su formirali svoju upravu. Cak i nakon što su formirali svoje politicko ustrojstvo, nisu se upuštali u rat protiv agresivnih idolopoklonika Mekke. Medutim, nakon što je objavljen slijedeci ajet, Muhammed, a. s., izdao je naredbu svojim ashabima da se pripremaju za rat:
Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje cini - a Allah ih je, doista, kadar pomoci onima koji su ni krivi ni dužni iz zavicaja svoga prognani samo zato što su govorili: “Gospodar naš je Allah!”... (Al-Hadždž, 39-40).
Ukratko, Allah, dž. š., je muslimanima dozvolio rat zato što su bili izloženi presiji i tiraniji. Drugim rijecima, rat koji se dozvoljava je jedino rat u cilju odbrane. A u drugim ajetima se upozoravaju muslimani da izbjegavaju nepotrebno provociranje i nepotrebnu upotrebu sile:
I borite se na Allahovom Putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi ne otpocinjite borbu! - Allah, doista, ne voli one koji zapodijevaju kavgu (Al-Baqarah, 190).
Nakon objave ovog ajeta dogodili su se ratovi izmedu muslimana i Arapa idolopoklonika. Medutim, ni u jednom od tih ratova muslimani nisu strana koja je izazvala rat. Štaviše, prihvatanjem jednog mirovnog sporazuma (sporazum na Hudejbijji) u kojem je pristao na niz zahtjeva idolopoklonika, Muhammed, a. s., osigurao je mir i atmosferu sigurnosti i izgradio jedan socijalni sklop u kome ce se sa idolopoklonicima živjeti u miru. Idolopoklonici su, opet, bili strana koja je narušila sporazum i koja je bila povod za pocetak novog ratnog stanja. Medutim, u ishodu brzog porasta broja muslimana, muslimanska vojska postala je toliko jaka da joj se Arapi idolopoklonici nisu mogli oduprijeti, kada je Muhammed, a. s., sa ovom vojskom krenuo i osvojio Mekku. Prilikom ovog pohoda nije bilo nikakvog prolijevanja krvi; nijednoj osobi nije nacinjeno cak ni najmanje zlo i neprijatnost. Da je htio, Muhammed, a. s., mogao se osvetiti idolopoklonickim liderima osvojenog grada. Medutim, nije dirao ni jednog od njih i, opraštajuci im, ostavio ih slobodne u njihovom vjerovanju. Odušev-ljeni ovako visokim moralom i karakterom, mušrici ce kasnije samovoljno prihvatiti islam.
Ne samo prilikom osvajanja Mekke, prilikom svih ratova i osvajanja za vrijeme Muhammeda, a. s., veoma pedantno su šticena prava nevinih i bespomocnih. Na ovo veoma bitno pitanje Muhammed, a. s., cesto je podsjecao vjernike, a svojim djelima im to i prakticno pokazivao. Tako se u jednom hadisu obratio vjernicima koji su krenuli u rat: “Idite u pohod u skladu sa Resulullahovom vjerom! Medutim, starce, žene i djecu ne dirajte! Budite od onih koji su blagonakloni i milostivi. Allah, dž. š., voli iskrene.”2 O tome kakav stav muslimani moraju zauzeti cak i kada su u direktnom ratu, Muhammed, a. s., u drugom hadisu istice slijedecim rijecima:
“Djecu ne ubijajte! Ne usudujte se dirati one koji obavljaju molitvu u svojim crkvama! Ne ubijajte žene i ostarjele! Ne palite i ne sijecite drvece! Ni kuce ne rušite!”
Ova umjerena i miroljubiva politika Muhammeda, a. s., proistice iz temelja islama koje je Allah, dž. š., saopcio u Kur’anu. Allah, dž. š., u Kur’anu nareduje vjernicima da se lijepo postupa i prema onima koji nisu muslimani:
Allah vam ne zabranjuje da cinite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavicaja vašeg ne izgone - Allah, zaista, voli one koji su pravicni - ali vam zabranjuje da prijateljujete sa onima koji ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavicaja vašeg izgone i koji pomažu da budete prognani... (Al-Mumtahina, 8-9).
Navedeni ajeti odreduju odnos muslimana prema nemuslimanima: Musliman bi se prema svim nemuslimanima trebao odnositi lijepo, samo ne bi trebao tražiti prijatelja u onome ko pokazuje neprijateljstvo prema islamu. Ako bi ovi što pokazuju neprijateljstvo napali muslimane i ako bi to bilo povod za rat, muslimani bi taj rat trebali voditi na jedan pravedan nacin i u granicama ljudskosti. Zabranjen je barbarizam svake vrste, nepotrebna upotreba sile i nepravedno zlostavljanje. U drugom kur’anskom ajetu Allah, dž. š., upozorava vjernike o ovom pitanju i saopcava im da ih mržnja koju osjecaju prema neprijateljima nikako ne navede na nepravednost:
O, vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedocite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže cestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što cinite! (Al-Ma’ida, 8).
Znacenje džihada
Drugi veoma bitan pojam koji se, u skladu sa temom koju obradujemo, mora razjasniti je i pojam džihada.
Doslovan prijevod rijeci džihad je trud, napor, naprezanje. Dakle, prema islamu, vršiti džihad ima znacenje truditi se, naprezati se. Muhammed, a. s., saopcio je da je “najveci džihad onaj koji se vodi protiv svoga nefsa”.3 Nefs podrazumijeva egoisticke strasti i pohlepu.
Kada analiziramo rijec džihad u kontekstu kur’anskog morala, onda džihad dolazi u znacenju idejne borbe za uspostavu pravde, mira i jednakosti, koja se vodi protiv onih koji tiraniziraju narod, ponašaju se nepravedno, koji primjenjuju torture i mucenje, koji krše najlegitimnija ljudska prava. Isto tako, u punom smislu rijeci, džihad je i svaka naucna borba koja se vodi protiv ateistickih i antivjerskih ideja.
Pored ovakvog idejnog i duhovnog znacenja, u džihad se ubraja i rat, kao fizicki nacin borbe. Medutim, ovaj rat mora biti vršen na nacin kako smo to prethodno opisali, ogranicen i s ciljem odbrane. A korištenje termina džihad za opisivanje terora, odnosno upotrebu sile protiv nevinih ljudi velika je nepravda i zabluda!
Samoubistvo je cin zabranjen Kur’anom
Drugo znacajno pitanje koje se na dnevnom redu pojavilo takoder nakon poslje-dnjeg teroristickog napada koji se dogodio u Americi vezano je za samoubilacke napade. Odredeni ljudi koji posjeduju iskrivljena saznanja o islamu nacinili su krajnje pogrešna saopcenja u smislu da ova miroljubiva vjera dopušta samoubilacke napade. Medutim, kao ubistvo drugih ljudi, i samoubistvo je cin koji je, takoder, u suprotnosti s islamom. Rijecima “...i ne ubijajte se!” (An-Nisa’, 29) Allah, dž. š., sasvim jasno je zabranio samoubistvo. Po islamu, samoubistvo je kategoricki zabranjeno, bez obzira na okolnosti pod kojima se to dogodilo.
Jedan od osnovnih ci-ljeva terorističkih akcija - poput bombaških napada i podmetanja požara - jeste stvaranje straha, zabrinutosti,
nesigurnosti i panike u narodu.
Izvršenje samoubistva, a prema tome i samoubilackog napada - zajedno sa tim napadom okoncati i živote hiljada nevinih ljudi - nije u skladu sa islamskim moralom. Allah, dž. š., u Kur’anu je zabranio samoubistvo! Iz tog razloga, apsolutno je nemoguce da jedno ovakvo djelo pocini osoba koja tvrdi da vjeruje u Allaha, dž. š., i da se pridržava kur’anskih zapovijesti. Ovo mogu pociniti jedino oni koji pogrešno poznaju islam, koji su neobaviješteni o istinskom kur’anskom moralu, koji ne koriste svoj razum i savjest, koji su pod utjecajem ateisticke ideologije, ciji su mozgovi isprani osjecajem mržnje i osvete. I svi bismo se trebali usprotiviti ovakvim akcijama!

...I ne ubijajte se (ne izvršavajte samoubistvo)! Allah je, doista, prema vama milostiv
(An-Nisa’, 29).
Milosrde, tolerancija i humanizam kroz historiju islama
Rezimiramo li cinjenice koje smo do sada iznijeli, možemo reci da je islamska politicka doktrina (odnosno islamski stav i principi u kontekstu politickih pitanja) krajnje umjerena i miroljubiva. Ova cinjenicu prihvataju i mnogi historicari i teolozi nemuslimani. Jedna od ovih osoba je i bivša monahinja i strucnjak za bliskoistocnu historiju, engleska historicarka Karen Armstrong. U djelu Holy War (Sveti rat), u kome analizira historiju tri velike Božanske vjere, Armstrong iznosi slijedeci komentar o ovom pitanju:
Rijec islam u arapskom jeziku potjece od istog korijena kao i rijec mir, a Kur’an proklinje rat kao jedno anormalno stanje koje je oprecno Božijoj želji. (...) Islam ne odobrava agresorski rat, odnosno rat koji je usmjeren ka uništenju suprotne strane. (...) Islam prihvata da je rat neophodan i, u odredenim situacijama, smatra ga kao pozitivnu dužnost radi suzbijanja tiranije i surovosti. (Medutim), Kur’an poucava da rat treba biti ogranicen i da se, što je moguce više, vodi na jedan human nacin. Ne samo protiv Mekkelija, cineci savez sa lokalnim jevrejskim plemenima, Muhammed je, u isto vrijeme, bio prisiljen boriti se i protiv kršcanskih plemena u Siriji, koja su planirala napad na njih. Medutim, to opet nije rezultiralo zakljuckom da je on prokleo “Ehl-i Kitab” (kršcane i jevreje). Njegovi muslimani su bili u situaciji da se brane, medutim, nisu se upuštali u sveti rat protiv neprijatelja njihove vjere. Kada je kao komandanta muslimanske vojske u rat protiv kršcana poslao Zubejda, svoga slugu koga je oslobodio, Muhammed mu je naredio da se na Božijem Putu bore hrabro, ali na jedan ljudski, human nacin. Naredio mu je da ne smiju uzmeniravati svecenike, kaludere ili monahinje i da ne smiju dirati nejake koji ne ratuju. Nikakvo krvoprolice ne smije se provoditi nad civilima, ne smije se posjeci cak ni jedno jedino drvo i ništa se ne smije rušiti...4
Halife, koje su došle nakon Muhammeda, a. s., u osvojenim zemljama su takoder uspostavljali atmosferu mira i sigurnosti kako za lokalno stanovništvo, tako i za novopridošle. Prvi halifa hazreti Ebu Bekr je prilikom pohoda na Siriju izdao jednu direktivu. Milosrdan i tolerantan poredak koji je tražio da se uspostavi na osvojenim teritorijama predstavljao je uzoran primjer kur’anskog morala. Ta direktiva glasi:
Ljudi, dajem vam deset pravila koja cete srcano primjenjivati: Nemojte izdati i ne skrecite sa Pravog Puta! Ne ubijajte djecu, žene i starce! Ne palite i ne uništavajte stabla hurme i ne sijecite stabla bilo kojeg voca! Ne ubijajte deve, a ni bilo šta iz stada..! Naici cete na one koji su svoj život posvetili onosvjetskim poslovima i ostavite ih u njihovim osamljenostima! Susrest cete se sa onima koji nude razlicita jela; jedite, ali ne zaboravite spomenuti Allahovo ime! 5
Mir, sigurnost i toleranciju, koja je u vrijeme
muslimanske vlasti vladala u Jerusalemu, danas je nadomjestio rat i sukob.
A hazreti Omer, koji je preuzeo hilafet nakon hazreti Ebu Bekra i koji je poznat po toleranciji, milosrdu i pravdi, sa lokalnim stanovništvom osvojenih država nacinio je razlicite sporazume koji predstavljaju primjere pravednosti i tolerancije. U Emannami (Dokument o sigurnosti) koju je dao Kršcanima Jerusalema i Ludda, hazreti Omer je, npr., dao garancije da se nece rušiti crkve i da se muslimani nece moliti u njima. Iste su bile i garancije ponudene kršcanima Lahma. Emannama data drugom nasturijanskom patriku Išuayhebu (650.-660.) nakon osvajanja Medine takoder je sadržavala garancije da se crkve nece rušiti, da se nijedna zgrada nece rekonstruirati u džamiju.6 Hazreti Omer ostao je dosljedan svim ovim sporazumima i garancijama. Pismo koje je treci nasturijanski patrik poslao svome prijatelju veoma je znacajno zbog toga što se milosrde i tolerancija muslimanskih lidera prema Ehl-i kitabijama saopcava iz pera jednog kršcana:
Uopce nas nisu uznemiravali (...) ovi Arapi koji su se predali Allahovoj volji. Oni su se doista s poštovanjem odnosili prema našoj vjeri, vjerskim službenicima, prema našim crkvama i manastirima...7
Ovi dokumenti o zaštiti koje je davao hazreti. Omer pokazuju nam kakvu toleranciju može posjedovati vjernik ukoliko živi moralom koji je opisan u Kur’anu:
Ova Emannama znacila je zaštitu vjere, života, crkava i sinagoga za sve individue lokalnog stanovništva, zdrave i bolesne, dobre i loše. Kao što nece biti rušene, crkve nece biti ni naseljavane i nece im ništa faliti. Nikome od naroda se nece naciniti ni najmanje zlo. Stavke ovog dokumenta (...) obaveze su halifa i vjernika.8
Svi ovi primjeri primjena su pravde koju je Allah, dž. š., u Kur’anu naredio vjernicima. U jednom ajetu, Allah, dž. š., kaže slijedece:
Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate i kada ljudima sudite da pravicno sudite. Uistinu je divan Allahov savjet! - A Allah doista sve cuje i vidi! (An-Nisa’, 58).
A jedan od misionerskih lidera anglikanske crkve, Canon Taylor, u jednom svom referatu na slijedeci nacin iznio je ljepote koje nalaže Kur’an:
... Odredio je dužnosti kao što su klanjanje namaza, post i cinjenje dobra. Bacio je ustranu izvještacene vrline koje su neiskrene i nestvarne, podvale i lakomislenosti nacinjene u ime vjere, moralne emocije koje se raznim nacinima mogu iskrivljeno tumaciti i medusobno protuslovne rijeci onih koji raspravljaju o teologiji. Zarobljenicima je ulio nadu u slobodu, covjecanstvu bratske emocije i potvrdio fundamentalne cinjenice ljudske prirode.9
Pogrešno ubjedenje da su u osvojenim zemljama muslimani nasilno vršili islamizaciju pobija se cak i od strane zapadnih analiticara; svi potvrduju pravedan i tolerantan odnos muslimana prema drugima. Ovu cinjenicu na slijedeci nacin istice zapadni analiticar L. Browne:
... Neosporne cinjenice dokumentiraju temeljnu neosnovanost tvrdnji kršcanskog porijekla koje govore o tome da su, pod prijetnjom maca, u osvojenim zem-ljama muslimani narod utjerivali u islam. (...) Dinamicni faktor u pozadini osvajanja bilo je njihovo islamsko bratstvo kojim su pozivali narod. (...) A obim ovog bratstva se, sa primaocima islama, širio poput lavine.10
Veliki broj križarskih vojnika i lidera ostalo je zbunjeno muslimanskim pravednim, tolerantnim, milosrdnim i dobrotvornim moralom, od koga nisu odustajali čak ni u toku rata, a to svoje oduševljenje jasno su izrazili u sjećanjima koja su naknadno pisali. Na slici gore naslikan je prizor iz Drugih križarskih pohoda koje je realizirao Louis VII.
Svi muslimanski vladari, koji su tokom historije upravljali širokim podrucjem, nastavili su se krajnje tolerantno i s poštovanjem odnositi prema stanovništvu drugih vjeroispovijesti. I jevreji i kršcani su krajnje slobodno i sigurno živjeli u islamskim zemljama.
Islamska pravda i tolerancija vladala je, takoder, i u periodu Seldžucke i Osmanlijske imperije. U svojoj knjizi The Preaching of Islam engleski analiticar Sir Thomas Arnold na slijedeci nacin objašnjava kako su, zbog ovakvog seldžuckog stava, kršcani željeli uci pod njihovu upravu:
“Ovaj osjecaj da je vjerski život siguran pod islamskom upravom bio je povodom da maloazijski (anadolski) kršcani toga vremena docekaju Seld-uke u svojstvu spasilaca. (...) Štaviše, s nadom u spas od despotizma Bizantijske imperije, stanovnici malih mjesta u Maloj Aziji su, u vrijeme Mihaila VIII (1261.-1282.), pozvali Turke da zauzmu njihove kasabe. Mnogi od njih, bogati ili siromašni, usudili su se, cak, na seobu u teritorije koje su se tada nalazile pod kontrolom Turaka.”11
Posljednja muslimanska uprava u Španiji srušena je 1492. g., a to područje su zauzeli  kralj Ferdinanda i kraljica Isabella. Na slici gore: detalj osvajanja grada.
Melikšah, koji se nalazio na vlasti u najsjajnijem periodu Seld-ucke imperije, sa velikom tolerancijom i milosrdem pristupao je narodu osvojenih teritorija, a u ishodu toga taj narod ga je spominjao sa velikom ljubavlju i poštovanjem. Svi nepristrasni historicari iskreno isticu Melikšahovo pravedno i tolerantno vladanje. Njegova tolerancija stvorila je ljubav prema njemu i u srcima naroda svetih Knjiga (ehl-i kitab). Štaviše, iz tog razloga su mnogi gradovi, na nacin rijetko sretan u historiji, svojevoljno prihvatali da udu pod upravu Melikšaha. U sjecanjima svecenika Odo de Diogloa, pripadnika manastira St. Denis, koji je u drugim krstaškim pohodima ucestvovao kao specijalni pisar Louisa VII, koja su uvrštena u aktualnoj knjizi Sir Thomasa Arnolda, sasvim otvoreno se objašnjava kako su se muslimani pravedno odnosili prema svima, bez obzira ko kojoj vjeri pripadao:
“Da, nakon one bijede i nesrece koju su vidjeli, u srca muslimana Turaka nije ušao osjecaj sažaljenja i stanje preostale povorke križara bilo bi mnogo tragicnije. Turci su lijecili rane ovih jadnika, darežljivo su hranili siromašne medu njima i riješili ih njihovih nevolja. Štaviše, odredeni muslimani su otkupili francuski novac, koga su Bizantinci trikovima i pod prijetnjom iskamcili od hodocasnika, i podijelili ga siromašnim hodocasnicima. Ovakvi zaštitnicki odnosi onih koji su bili druge vjere i postupci Bizantinaca, istovjernika koji su ih upošljavali u napornim poslovima, tukli ih i varali, bili su takva prilika za razmišljanje kršcanskih hodocasnika da su mnogi od njih svojevoljno prihvatili vjeru muslimana koji su ih spasili.”12

Pobožni i bogobojazni sultan Bajazit II primio je jevreje, koji su brodovima dolazili na osmanlijsku teritoriju, i osigurao im sve uvjete kako bi mogli slobodno ispovijedati svoju vjeru.
Ovi redovi ispisani od strane historicara iznose da su muslimanski vladari, koji su posjedovali islamski moral, vladali tolerancijom, milosrdem i pravdom. Historija Osmanlijske imperije, koja je stoljecima slala nizam (regularna vojska u Osmanlijskoj imperiji - op. prev.) na tri kontinenta je, isto tako, puna primjera tolerancije.
Nastanjivanje jevreja, koji su u Španiji i Portugalu, od strane katolickih vlasti, bili izloženi pokolju i progonu, na teritoriji koja se nalazila pod Osmanlijskom upravom, u vrijeme sultana Bajazita II, veoma je efektan primjer tolerancije koju je nametnuo islamski moral. Katolicki kraljevi, koji su u tom periodu vladali velikim dijelom španske teritorije, velike su presije vršili nad jevrejima koji su prethodno mirno živjeli pod muslimanskom upravom Endeluzije. Dok su u Endeluziji u miru živjeli zajedno muslimani, kršcani i jevreji, katolicki kraljevi su preduzeli akciju nasilnog pokrštavanja cijele zemlje i s tim ciljem poceli su vršiti presije nad jevrejima, a protiv muslimana krenuli u otvoreni rat. Na kraju, 1492. godine, hem je srušena pos- ljednja uprava muslimana, koji su bili stjerani na podrucje Granade na jugu Španije, i izvršen užasan pokolj muslimana, hem su iz zemlje protjerani jevreji koji su odbili pokrštavanje.
Tako je dio ovih protjeranih jevreja utocište potražilo i našlo na teritoriji koja se nalazila pod upravom Osmanlija.
Osmanlijska mornarica pod komandom Kemal Reisa svojim brodovima je na osmanlijsku zemlju prevozila protjerane jevreje i muslimane koji su se uspjeli spasiti od pokolja.
Sultan Bajazit II, koji je u historiji poznat po svojoj velikoj pobožnosti, ove je izmucene jevreje, koji su u proljece 1492. protjerani iz Španije, nastanio na odredena mjesta svoje imperije, a narocito na podrucja Soluna, koji se sada nalazi pod grckom upravom, Edirna, Livadiye i Tirhale, koje se nalaze u blizini Egriboza. Velika vecina od oko 25.000 jevreja, koji danas žive na podrucju Turske potomci su upravo ovih jevreja, iseljenika iz Španije. Vjeru i obicaje koje su prije petsto godina donijeli sa sobom prilagodili su turskim uvjetima i, sa svojim školama, bolnicama, starackim domovima, kulturnim institucijama i novinama, vode jedan miran život. Kao što medu njima ima trgovaca i poslovnih ljudi, postoje i oni sa razlicitim zanimanjima od strucnjaka u tehnickim pitanjima, kao što je arhitektura, do ekonomske propagande. Pored toga, postoje i intelektualni krugovi naucnika i umjetnika raznih profila. Dok u mnogim evropskim zemljama jevrejske zajednice stoljecima žive u strahu od antisemitskih rasistickih napada, jevreji u Turskoj žive u jednom krajnjem miru. Cak je samo ova cinjenica dovoljna da se može ustanoviti poimanje tolerancije i pravde koju nalaže islam.
Saosjecajnost i tolerancija, koju vidimo kod sultana Bajazita II, važi i za sve ostale osmanlijske sultane. Osvajanjem Istanbula, sultan Mehmed je i jevrejima i kršcanima u gradu priznao pravo na slobodu življenja. U jednom od svojih djela, u kontekstu muslimanskog tolerantnog i pravednog vladanja, Andre Miquel, koji je poznat po vrijednim djelima o islamskom svijetu, kaže slijedece:
Kršcanska populacija bila je pod veoma dobro organiziranim režimom koga oni nisu mogli naci u vrijeme bizantijske i latinske uprave. Nisu bili izloženi nikakvoj tiraniji. Naprotiv, imperija, a narocito Istanbul, bila je sklonište španskih jevreja koji su u Španiji bili izloženi raznim torturama.13
I za nemuslimanski narod koji je tokom dugog niza godina bio izložen tiraniji bizantijske i latinske države,
osvajanje Istanbula od strane sultana Fatiha Mehmeda značilo je slobodu življenja.
I u muslimanskim državama prije Osmanlija nemuslimanima su takoder bila priznata velika prava. Profesor teologije i medunarodnih odnosa na Georgetown univerzitetu John L. Esposito na slijedeci nacin istice da su jevreji i kršcani, koji su kroz historiju došli pod upravu muslimanskih država, nailazili na veliku toleranciju:
Za mnoge nemuslimanske zajednice koje su egzistirale na bizantijskoj i perzijskoj zemlji i kojima su inace upravljali strani vladari, islamski režim je znacio promjenu vlasti, ali ovi novi vladari su, u vecini slucajeva, bili popustljiviji i tolerantniji. Na kraju, vecina ovih zajednica posjedovala je više autonomije i vecinom su placali manje poreze. (...) Ispostavilo se da je islam jedna tolerantnija vjera, koja je jevrejima i lokalnim kršcanima pružila znatno više vjerskih sloboda.14
Sultan Fatih Mehmed priznao je široka prava patrijaršiji, koja je prvi put autonomiju dobila za vrijeme Turaka. Na slici: sultan Fatih Mehmed u trenutku primanja patrika.
Kao što se razumije i iz ovog komentara, muslimani nikada kroz historiju nisu bili “oni koji stvaraju nered”; naprotiv, u sva podrucja, koja su osvojili, svim ljudima, bez obzira na naciju i vjeroispovijest, donosili su pravdu i mir. U skladu sa Allahovom naredbom: “I Allahu se klanjajte i nikoga Njemu ravnim ne smatrajte! A roditeljima dobrocinstvo cinite, i rodacima, i sirocadi, i siromasima, i komšijama bližnjim, i komšijama daljnjim, i drugovima, i putnicima, i onima koji su u vašem posjedu. Allah, zaista, ne voli one koji se ohole i hvališu” (An-Nisa’, 36) prema svim ljudima su se odnosili na najljepši nacin.
Ukratko, osnovu kur’anskog morala cine postupci ispunjeni prijateljstvom medu ljudima, bratstvom, mirom i saosjecanjem i, sa ovim superiornim odlikama, islam ima za cilj oslobadanje Zemlje od nereda. Kur’anske odredbe i njihovo primjenjivanje kroz historiju od strane muslimana toliko je ocito da ne dopušta nikakvu raspravu o tome. (Radi detaljnijih podataka v. Pravda i tolerancija u Kur’anu, Harun Yahya, Kultur Yayincilik, 2000)
Bit će sigurni samo oni koji vjeruju i
vjerovanje svoje s mnogoboštvom ne miješaju... (Al-An’am, 82).