Bit će sigurni samo oni koji vjeruju i vjerovanje svoje s mnogoboštvom ne miješaju... (Al-An’am, 82).
Ckoje smo do sada naveli pokazuju da je organiziranje teroristickih akcija protiv nevinog stanovništva djelo koje je apsolutno oprecno vjerskom moralu. Nijedan iskren musliman ne može pociniti jedan ovakav zlocin. Naprotiv, muslimani su zaduženi da zaustave pocinioce ovog zlocina, da uklone “nered na Zemlji” i da svim ljudima donesu mir i sigurnost. Islam se ne može stavljati u istu poziciju sa terorom; naprotiv, islam je vjera koja suzbija i koja je rješenje protiv terora
Ne može postojati “kršcanski”, “jevrejski” ili “islamski teror”. Upravo, pogleda li se na strukturu osobe koja prakticira aktualni teror, jasno se ispostavlja da je teror jedan socijalni, a ne vjerski fakat. Križari - barbari koji su narušavali svoju
Istinska poruka jedne vjere ili nekog drugog idejnog sistema ponekad se može sasvim iskriviti od strane njenih navodnih pristalica. Križari, koji predstavljaju jedan mracni period historije kršcanstva, dobar su primjer toga. p> p>Križari su bili evropski kršcani koji su, radi osvajanja Svete zemlje (okolina Palestine), krajem XI st. krenuli iz Evrope. Imali su, navodno, vjerski cilj, medutim, donosili su vandalizam i strah u sva mjesta kroz koja su prolazili. Kao što cemo detaljnije vidjeti u narednim poglavljima, cinili su masovne pokolje civila, opljackali su mnoga sela i gradove. A kada su osvojili Jerusalem, u kome su pod muslimanskom upravom u miru živjeli muslimani, jevreji i pravoslavni kršcani, pocinili su veliko krvoprolice i pokolj. Odsijecajuci im glave, barbarski su pobili jevreje i muslimane. “Pobili su sve Arape i Turke na koje su naišli (...) poklali su sve i muškarce i žene!”15 - zapisao je jedan historicar. Jedan od križara, Raymond of Aguiles, “hvaleci se”, na slijedeci nacin opisao je ovaj vandalizam :  U svim mjestima u koja je ušla križarska vojska provodila je velike pokolje; ubijali su civile i opljačkali niz gradova. |
Gore navedenim metodama križarska vojska je u toku dva dana svirepo pobila 40 hiljada muslimana.17
Križarski barbarizam bio je razuzdan do tih granica da su, u toku cetvrtih križarskih pohoda, opljackali Istanbul, grad u kome su živjeli njihovi istovjernici. Nisu se ustezali cak ni od nasilnog otimanja zlata iz crkava
Neosporno je da je sav ovaj barbarizam oprecan kršcanskoj politickoj doktrini. Zato što je u biti kršcanstvo, kako se istice u Novom zavjetu, “poruka ljubavi”. U Evandelju po Mateju stoji da je Krist rekao svojim pristalicama: “...Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone” (Evandelje po Mateju, 5/44). A u Evandelju po Luki saopcava se da je Krist rekao: “Onomu tko te udari po jednom obrazu pruži i drugi...” (Evandelje po Luki, 6/29) Ni na jednom mjestu u Novom zavjetu nema nijedne odredbe koja bi ozakonila nasilje, a nezamislivo je ozakonjenje ubijanja nevinih ljudi. Pojam “pokolja nevine djecice” u Novom zavjetu spominje se u slucaju kada je okrutni jevrejski kralj Herod pokušao ubiti Krista dok je još bio tek rodena beba.
 Križarska vojska, koja je 12. septembra 1204. g. ušla u Istanbul, opljačkala je grad svojih istovjernika, a skidali su čak i zlato sa crkava. |
Treba skrenuti pažnju da su istocni kršcani, koji su u kulturnom pogledu u tom periodu bili na daleko višem nivou, Bizantinci npr., bili daleko humaniji od križara. Prije dolaska križara, a i nakon njihovog odlaska, pravoslavni kršcani vodili su jedan zajednicki i miran život sa muslimanima. Prema komentatoru BBC televizije, Terry Johnsu, odlaskom križara sa Bliskog istoka “ponovo je zapoceo civilizirani život i pripadnici tri vjere su se opet vratili zajednickom životu u Jerusalemu.”18
p>Primjer križara ukazuje na jednu generalnu cinjenicu: ako su sljedbenici neke ideje daleko od civilizacije, u idejnom smislu nedovoljno razvijeni, ako su to “nepismeni” ljudi, tada je veoma visoka sklonost ka nasilju. Ova cinjenica važi i za ideologije koje nisu vjerske. Svi komunisticki pokreti u Svijetu pristalice su nasilja, ali naj-brutalniji i najkrvožedniji od svih komunista bili su Crveni kmeri, koji su se pojavili u Kambodži- zato što su oni bili najnepismeniji i najneobrazovaniji komunisti. Kao što neobrazovani ljudi do ludila dovode ideju koja zagovara silu, isto tako se i u ideju koja se protivi nasilju (u vjeru, npr.) može umiješati nasilje. I u islamskom svijetu su se desili primjeri toga.
Karakter beduina prema Kur’anu
U vrijeme Muhammeda, a. s., u Arabiji su postojale dvije osnovne socijalne strukture: gradani i beduini. U gradovima Arabije vladala je kultura koja je bila prilicno napredna za uvjete toga vremena. Trgovacke veze su ove gradove povezivale sa vanjskim svijetom, i to je povecavalo “duhovni horizont” gradskih Arapa. Posjedovali su kulturu odijevanja, zanimali su se za književnost, a osobito za poeziju. Što se tice beduina, oni su bili nomadska plemena nastanjena u pustinji koja su posjedovala veoma zaostalu kulturu. Apsolutno su bili neobaviješteni o dešavanjima iz oblasti umjetnosti i književnosti. Imali su grub karakter, koji je imao veze sa veoma oštrim pustinjskim uvjetima u kojima su živjeli. Islam se rodio i razvio medu stanovnicima Mekke, koja je predstavljala jedan od najvažnijih gradova Poluotoka. Medutim, širenjem islama, sva arabijska plemena su ga postepeno prihvatala. Medu ovim plemenima bili su i beduini. Ali, postojao je jedan problem u vezi sa njima: njihov kulturni i intelektualni nivo bio je sasvim nedovoljan za poimanje islamskih dubina. Njihovo stanje se na slijedeci nacin iznosi u jednom kur’anskom ajetu:
Beduini, odnosno socijalne grupe koje su “najveci nevjernici i najgori licemjeri” i koji su podesni za nepriznavanje granica, postali su u vrijeme Muhammeda, a. s., dio islamskog svijeta. Medutim, u kasnijim periodima oni su poceli predstavljati problem u islamskom svijetu. Primjer toga je sekta haridžija, koja se razvila medu beduinima. Osnovna je odlika ove izopacene sekte, koja je, zbog toga što su izašli izvan sunnitskog ucenja, poznata pod imenom haridžije - pobunjenici, ta da su pripadnici ove sekte krajnje oštri, brutalni i fanaticni. Potpunim iskrivljavanjem stvarnih znacenja odredenih ajeta, haridžije, koje ne posjeduju nikakvo shvatanje u kontekstu kvaliteta kur’anskog morala i srži islama, zapodjenule su rat protiv svih muslimana koji ne pripadaju njima. Štaviše, organizirali su i “teroristicke” akcije. Jedan od naj-bliskijih ashaba Muhammeda, a. s., koga je on prozvao “vratima grada znanja”, hazreti Alija, ubijen je nožem prilikom napada koga je organizirao jedan haridžija.Beduini su najveci nevjernici i najgori licemjeri, i razumljivo je što ne poznaju propise koje Allah Svome Poslaniku objavljuje. A Allah sve zna i mudar je (At-Tawba, 97).
Beduinske zajednice u vrijeme Muhammeda, a. s., bile su nomadska plemena koja su živjela u pustinji. U teškim pustinjskim uvjetima beduini su poprimili grube i sirove karakterne linije.
A u potonjim periodima islama razvila se još jedna surova organizacija poznata pod imenom hašhašiti. Bila je to teroristicka organizacija sastavljena od militanata koje je, jednostavnim sloganima i obecanjima, bilo lahko zavesti, koji nisu posjedovali nikakav uvid u bit i dubine islama i koji su, zbog svoje nepismenosti, zracili fanatizmom
Drugim rijecima, kako god su križari u potpunosti iskrivili stvarnu poruku kršcanstva i tumacili je kao doktrinu vandalizma, i odredene nastrane grupe koje su se pojavile u islamskom svijetu takoder su pribjegle brutalnostima proisteklim pogrešnim tumacenjima islama. Njihova zajednicka strana je što su to, kako Kur’an kaže, “beduini”, odnosno nepismeni, nekulturni, konzervativni ljudi opake i grube prirode. Vandalizam kome su pribjegavali rezultat je ove njihove socijalne strukture, a nikako produkt vjere za koju tvrde da joj pripadaju.
Teroristi su nemilosrdni, jedini cilj im je uništenje Osnivac ruskog anarhizma Michael Bakunjin i njegov ucenik Nachayev na slijedeci nacin definiraju idealnog terorista: Idealni terorist je osoba koja je prekinula sve zakonite i moralne odnose sa legalnim poretkom i svim institucijama civiliziranog svijeta. (...) Priznaju samo jednu nauku: uništenje.19 Kao što je razumljivo iz ovih rijeci Bakunjina i Nachayeva, teroristi su osobe koje su prekinule sve veze sa svim institucijama, i materijalnim i duhovnim, koje, prema tome, negiraju sve moralne vrijednosti i koje ove institucije doživljavaju kao smetnju i neprijatelja. A u jednoj drugoj izjavi Bakunjin je rekao da bi “terorist trebao imati samo jedan cilj - nemilosrdno uništenje! (...) Uzimajuci u obzir ovaj cilj, morao bi uvijek, neumorno i hladnokrvno, biti spreman na smrt i na svojerucno ubijanje onih koji ga sprecavaju u tome!”
Portret terorista se slijedecim recenicama skicira u Revolucionarnom prirucniku, knjizi koja se smatra nekom vrstom prirucnika terorizma: ...Revolucionar, prema kome se grubo postupa, trebao bi, takoder, biti grub prema drugima zanemarujuci pritom ljubav, zahvalnost, pa cak i dostojanstvo. Mora jedino znati za hladnu požudnost revolucionarne misije, cija ce mu realizacija donijeti zadovoljstvo, draž i nagradu.20 Ove rijeci sasvim jasno razotkrivaju mracnu stranu terorizma i pokazuju da je teror na apsolutno suprotnoj strani u odnosu na islam koji se zasniva na miru, toleranciji i ljubavi. Pošto Allah, dž. š., ajetom “O, vjernici, živite svi u miru i ne idite stopama šejtanovim; on vam je, zaista, neprijatelj otvoreni!” (Al-Baqarah, 208) saopcava da je mir jedini spas za ljude, a da je, suprotno tome - dakle, rat i sukob - slijedenje šejtanovog puta. |
Teroristička psihologija masa Druga značajna odlika terorista je činjenica da se oni ponašaju u skladu sa duhom mase. U ovoj masi gubi se individualna misao i izbor, svi se usmjeravaju ka jednom cilju. Osobe koje se ponašaju u duhu mase u stanju su uraditi ono što, u biti, ne bi mogli kada su sami; nastupaju nesvjesno i beskarakterno. Niz nepismenih i nerazboritih ljudi, koji su u mnogim zemljama širom Svijeta uključeni u terorističke grupe, ne znajući čak ni šta ni radi čega rade, pod utjecajem slogana i mase, zapadaju u jednu emocionalnu histeriju; u euforiji masovne psihologije upliće se u zločine mase koje, u biti, samovoljno ne bi počinio. U trenutku se može preobratiti u ubicu okrvavljenih ruku, agresivnog demonstratora, u terorista koji je u stanju počiniti krajnje neljudska djela. Kada uđe u terorističku grupu, osoba koja, kada je sama, djeluje pokorno i smireno, u stanju je izazvati požar, bezrazložno napasti prolaznika, opljačkati poslovni lokal, izvršiti masovni pokolj; u stanju je da, čak, sam sebe baci u smrt. Predaje se instrukcijama koje se daju u grupi i, ponesen snagom koju dobija od mase, bez razmišljanja izvršava ono što mu se naredi. Većina onih koji učestvuju u terorističkim akcijama, zbog utjecaja masovne psihologije, a i zbog toga što posjeduju slabu volju i savjest, dolaze u stanje «razuzdanog» stada. Ovakve osobe bivaju podložne provokaciji, netolerantne su i ne priznaju nikakva pravila. Neispravnost ove «psihologije mase» i potrebu djelovanja u skladu svog razuma i volje na slijedeći način se saopćava u jednom kur’anskom ajetu:
|
Jedan od izvora terorizma: fanatizam Treceg svijeta
Historijski primjeri koje smo do sada naveli prilicno su rasvjetljavajuci u kontekstu razumijevanja potpuno irealnog pojma, koji u posljednje vrijeme zaokuplja pažnju svjetske javnosti i koji se definira kao navodni “islamski teror” - pošto oni koji, nastupajuci u ime islama, i danas vrše teror ili ga podržavaju - a oni predstavljaju veoma neznatnu manjinu u islamskom svijetu - djeluju u skladu sa “karakterom beduina”, a nikako u skladu sa ucenjem islama. Ni na koji nacin ne shvataju srž islama. Islam, koji je vjera mira i pravde, nastoje staviti u službu barbarizma koji proistice iz njihove socijalne i kulturne strukture. A što se tice izvora ovog barbarizma, on leži u nerazboritosti osoba koje ne uspijevaju pojmiti ljubav prema ljudima, a što možemo definirati kao “fanatizam Treceg svijeta”. Cinjenica je da su muslimani širom islamskog svijeta posljednjih nekoliko sto-ljeca izloženi okrutnosti od strane zapadnih snaga ili njihovih “produženih ruku”. Kolonizatorske evropske zemlje, lokalni kolonizatori (Izrael, npr.) ili nasilnicki lokalni režimi potpomognuti od strane Zapada pocinili su veliki zulum nad muslimanskim narodima. Medutim, to je stanje koje su muslimani morali shvatiti, analizirati ga i na njega reagirati u svjetlu Kur’ana, koji nikada ne dopušta praksu “tiranijom protiv tiranije”. Naprotiv, kur’anskim ajetima Allah, dž. š., nareduje muslimanima da “na zlo uzvracaju dobrim”:
Neosporno je da muslimani imaju legitimno pravo da pokazuju otpor prema zulumu koji se vrši nad njima, da osjecaju netrpeljivost prema pociniocima toga. Medutim, to nikako ne bi trebalo biti povod za slijepu mržnju i nepravedno neprijateljstvo. O ovom pitanju Allah, dž. š., upozorava vjernike rijecima “...I neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite, zato što su vam sprijecili pristup Casnome hramu, nikako ne navede da ih napadnete! Jedni drugima pomažite u dobrocinstvu i cestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava!” (Al-Ma’ida, 2).Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati, pa ce ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati (Fussilat, 34).
Prema tome, nastupajuci sa tvrdnjom o “predstavljanju mucenickog naroda”, vršiti teror nad nevinim življem drugih naroda - nema nikakve veze sa islamom.
Drugo pitanje koje je ovdje potrebno naglasiti je da je za zulum i presiju zapadnih sila prema muslimanima, o kojima smo malocas govorili, odgovoran materijalizam, koji je u XIX st. preovladao tom civilizacijom, ateisticke filozofije i ideologije, a nikako cijeli Zapad. Evropski kolonijalizam nije izrastao iz kršcanskog morala, naprotiv, izrastao je iz ateisticke struje koja se suprotstavljala ovom moralu, a svoje najvece vandalizme ostvarila je podrškom socijal-darvinisticke ideologije XIX st. Kao što i danas u zapadnom svijetu još postoje elementi surovosti, smutnje i konflikta, postoji isto tako i jedna miroljubiva, dobronamjerna i pravedna kultura, koja svoje nadahnuce crpi osobito iz kršcanstva. Zapravo, temeljno idejno razilaženje u Svijetu nije izmedu islama i Zapada, vec izmedu antivjerskih struja (materijalista, ateista, darvinista i sl.) i vjernika (vjernika Zapada, a i vjernika islamskog svijeta).
Drugi pokazatelj da fanatizam Treceg svijeta nema nikakve veze sa islamom je cinjenica da se ovaj fanatizam do skore prošlosti poistovjecivao sa komunistickom ideologijom. Kao što je vec poznato, teroristicke akcije, slicne onima koje se danas organiziraju protiv Zapada, 60-ih i 70-ih godina realizirane su od strane komunistickih organizacija koje su veliku podršku uživale od strane Sovjetskog Saveza. Uporedo sa nestankom utjecaja komunisticke ideologije, jedan dio socijalnih struktura, koje su porodile aktualne organizacije, nastoje koristiti islam. Ovaj “vandalizam ogrnut plaštom vjere”, koga žele formirati dodavanjem odredenih islamskih pojmova i simbola na stare komunisticke ideje, u biti je apsolutno oprecan moralnim vrijednostima koje predstavljaju srž islama.
Posljednja stvar koju treba naglasiti u kontekstu ovog pitanja je cinjenica da islam ne pripada nikakvom narodu ili odredenoj geografiji. Islam je posljednja vjera koju je Allah, dž. š., objavio covjeku kao vodilju i upucena je cijelom covjecanstvu. Muslimani su zaduženi da svoju vjeru pravde objasne i predstave svim narodima svih kultura i da srca tih ljudi pridobiju za nju.
Prema tome, protiv grupa ili pojedinaca koji pribjegavaju teroru nastupajuci u ime islama, koji formiraju nasilnicke režime i koji, umjesto reda, stvaraju nered postoji jedno jedino rješenje: predstavljanje i iznošenje islamskog morala; njegovo razumijevanje i zaživljavanje od strane širokih masa.
Jedna od terorističkih metoda je stvaranje panike i straha u narodu Jedna od najbitnijih odlika terorizma je proizvoljan odabir cilja ili žrtve. A ovakav odabir cilja je jedan od najbitnijih razloga za širenje straha - zato što to znači da se niko ne može osjećati sigurno. Ako već ne postoji nikakav specijalan razlog da bilo ko bude meta, tada niko ne može biti siguran. Potencijalna meta, isto tako, ništa ne može uraditi da bi se zaštitila - pošto terorist presuđuje po svojim pravilima i djeluje na mjestima i u vremenu koje sam odredi. A to pokazuje voluntarističko ponašanje i nemogućnost prethodnog predviđanja akcija političkog terora.
|
Opasnost radikalizma
Uporedo sa pojmom terora koga obradujemo u ovoj knjizi, drugo pitanje koje se takoder mora obraditi je i pojam radikalizma.Radikalizam dolazi u znacenju stava u politici i umjetnosti koji traži dosljedno, temeljito i nepokolebivo provodenje postavljenih zakona, odluka i principa. Radikalima se nazivaju pristaše radikalizma, odnosno oni koji idu za temeljitim promjenama i koji u tom smislu koriste oštre, surove, a ponekad i agresivne metode.
Kao i u svim ostalim prilikama, i u ovom slucaju bi muslimanima trebao jedino Kur’an služiti kao kriterijum. A pogledamo li u Kur’an, vidjet cemo da se stav, koga definiramo radikalizmom, ni u kom slucaju ne podudara sa stavovima koje Allah, dž. š., nareduje vjernicima. Kada opisuje vjernike, Allah, dž. š., ih predstavlja kao one koji su blagih rijeci, koji izbjegavaju svadu i sukob, koji umjereno i prijateljski pristupaju cak i onima koji izgledaju kao najveci protivnici, kao one koji posjeduju nježan karakter.
Jedan od primjera koji ce nam, kad je rijec o radikalizmu, poslužiti kao putokaz je naredenje “Blagim rijecima govorite”, koje je Allah, dž. š., izdao Musau i Harunu, a. s., kada im je zapovijedio da idu kod faraona:
Firaun je nevjernik koji je u svom vremenu išao najdalje u tiraniji i nasilju. Negirao je postojanje Boga i sam sebe proglasio božanstvom. Štaviše, bio je despot koji je prema vjernicima (sinovima Israilovim) primjenjivao strašnu svirepost i pokolje. Medutim, kada se ide cak i jednom covjeku koji je toliki neprijatelj, Allah, dž. š., svojim poslanicima nareduje “Govorite mu blagim rijecima”.“Idite faraonu, on se, doista, osilio, pa mu blagim rijecima govorite, ne bi li razmislio ili se pobojao!” (Ta-Ha, 43-44).
Obrati li se pažnja na metodu na koju upucuje Allah, dž. š., vidjet ce se da se ovdje insistira na uspostavljanju dijaloga na jedan umjeren nacin, a nikako nije rijec o sukobu korištenjem podbadajucih rijeci, razjarujucih slogana i uzbudljivih protestnih demonstracija.
  Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate i kada ljudima sudite, da pravično sudite. Uistinu je divan Allahov savjet!... (An-Nisa’, 58). |
Analizira li se ovaj dijalog, vidjet ce se da je Šuajb, a. s., svoj narod pozivao u vjeru u Allaha, dž. š., i na uzoran moral i da je, pri tome, koristio krajnje umjeren i skroman stil komuniciranja. Odredene mudrosti koje se spominju u navedenim ajetima možemo obazložiti na slijedeci nacin:I Medjenu - brata njihova Šuajba. “O, narode moj,”- govorio je on - “Allahu se klanjajte, vi drugog Boga osim Njega nemate, i krivo na litru i na kantaru ne mjerite! Vidim da u obilju živite i bojim se da vas jednog dana ne zadesi kazna, pa da svi nastradate!O, narode moj! Pravo mjerite i na litru i na kantaru i ne zakidajte ljudima stvari njihove i ne cinite zlo po Zemlji praveci nered.Bolje vam je ono što Allah ostavlja kao dozvoljeno, ako hocete da budete vjernici; a ja nisam vaš cuvar.“O, Šuajbe,” - govorili su oni - “da li vjera tvoja traži od tebe da napustimo ono cemu su se preci naši klanjali ili da ne postupamo sa imanjima našim onako kako nam je volja? Ti si, zapravo, blage naravi i zreo covjek!”“O, narode moj,”- govorio je on - ‘‘shvatite da je meni jasno ko je Gospodar moj i da mi je On dao svega u obilju. Ja ne želim ciniti ono što vama zabranjujem; jedino želim uciniti dobro koliko mogu, a uspjeh moj zavisi samo od Allaha; u Njega se uzdam i Njemu se obracam!’’ (Hud, 84-88).
* “Ja nisam vaš cuvar” - ovim rijecima Šuajb, a. s., svom narodu istice da on nad njima ne želi uspostaviti nikakvu vlast; da nema tu namjeru, vec im samo saopcava istine kojima ga je poducio Allah, dž. š.
  Ubijanje ljudi i uništavanje okoline za teroriste predstavlja jedan “način življenja”, a prolijevanje krvi za njih predstavlja nasladu i cilj. Zato oni mogu nemilosrdno pucati na nevine stanovnike, baciti bombu na malu djecu, dizati zgrade u zrak... |
Analiziranjem kur’anskih ajeta, vidi se da je umjerenost, blagost i tolerantnost u ophodenju zajednicka odlika svih Božijih poslanika. Allah, dž. š., Ibrahima, a. s., opisuje rijecima: “Ibrahim je doista bio pun sažaljenja i obazriv” (At-Tawba, 114). A ajet koji opisuje moral posljednjeg Božijeg poslanika, Muhammeda, a. s., glasi:
Jedna vidljiva odlika radikalizma je “srditost u nacinu komuniciranja”. Ovaj stil se na veoma vidljiv nacin ocituje kroz govor, pisanje i demonstriranje pristalica radikalizma. Medutim, srditost nije svojstvo i odlika iskrenog muslimana. Opisujuci vjernike, Allah, dž. š., u Kur’anu koristi slijedece rijeci: “Za one koji, i kad su u obilju i kad su u oskudici, udjeljuju, koji srdžbu savladuju i ljudima praštaju - a Allah voli one koji dobra djela cine” (Ali ‘Imran, 134).Samo Allahovom milošcu ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine... (Ali ‘Imran, 159).
Inace, ne postoji ni situacija koja bi od muslimana zahtijevala da pribjegavaju srditom nacinu u komuniciranju. Jedina želja koju bi jedan musliman trebao tražiti od drugih ljudi je da vjeruju u Boga i da žive uzornim moralom. A to biva moguce jedino ako Allah, dž. š., i njih uputi na Pravi Put. Što god mi uradili, koliko god ljudima objašnjavali istinu, srca su u Allahovim rukama. Na ovu veoma bitnu cinjenicu Allah, dž. š., vjernicima skrece pažnju slijedecim ajetom: “... A zar ne znaju vjernici da bi Allah, kad bi samo htio, sve ljude na Pravi Put uputio...” (Ar-Ra’d, 31)
Drugi ajet, koji takoder istice istu cinjenicu, glasi :
Zato je dužnost jednog vjernika da objašnjava Istinu i da ljude poziva u tu istinu, na Pravi Put. Da li ce to oni prihvatiti ili nece, pitanje je koje je u potpunosti prepušteno njihovoj savjesti. I ovu cinjenicu Allah, dž. š., istice u Kur’anu saopcavajuci da “u vjeri nema prisiljavanja”:Da Gospodar tvoj hoce, na Zemlji bi doista bili svi vjernici. Pa zašto onda ti da nagoniš ljude da budu vjernici? (Yunus, 99).
Prema tome, ne može se vršiti nikakva prisila ni da nemuslimani prime islam i postanu muslimani, a ni prisila da se oni koji su muslimani klonu grijeha i izvršavaju dužnosti koje im vjera nalaže. U tom smislu može se jedino dati savjet. Obracajuci se Muhammedu, a. s., Allah, dž. š., u odredenim ajetima saopcava da on, a samim tim i svi iskreni muslimani, ne smije vršiti prisilu:U vjeru nema prisiljavanja - Pravi Put se jasno razlikuje od zablude! Onaj ko ne vjeruje u šejtana, a vjeruje u Allaha - drži se za najcvršcu vezu, koja se nece prekinuti. - A Allah sve cuje i zna! (Al-Baqarah, 256).
Muslimani, isto tako, ne mogu biti ni radikali s obzirom da su zaduženi da pozivaju na Pravi Put, da ne vrše pritisak na ljude i da ih ne prisiljavaju ni na što i da se cak i najvecim bezdušnicima obracaju “blagim rijecima”. Radikalizam brani i primjenjuje sve ono što je suprotno svim ovim odlikama koje smo naveli. U biti, radikalizam je izvanislamski politicki stav i idejna tendencija koja je u islamski svijet ušla naknadno. Upravo, analiziraju li se socijalni fakti koji se definiraju pod pojmom radikalizma, vidjet ce se da je to jedna zbirka metoda koje su, zapravo, ranije korištene od strane komunista i da je to jedan izraz “žara paganskog” (Al-Fath, 26) koji, zapravo, nema nikakvog mjesta u islamu.Mi dobro znamo šta oni govore; ti ih ne možeš prisiliti, nego podsjeti Kur’anom onoga koji se prijetnje Moje boji! (Qaf, 45).Reci: “O, ljudi, Istina vam dolazi od Gospodara vašeg, i onaj ko se uputi Pravim Putem - uputio se za svoje dobro, a onaj ko krene stranputicom, krenuo je na svoju štetu, a ja nisam vaš odvjetnik!” (Yunus, 108).
Svi muslimani moraju se držati daleko od ovog oštrog, srditog i konfliktnog nacina komuniciranja, koji je oprecan kur’anskom duhu i suštini, a umjesto toga moraju usvojiti umjereni, blagi, tolerantni, smireni i saosjecajni stil koga je Allah, dž. š., opisao u Kur’anu. Svojom zrelošcu, tolerancijom, umjerenošcu, poniznošcu i duševnim mirom muslimani bi trebali biti uzor cijelom svijetu; trebali bi ostale zapanjiti sobom, a, prema tome, i islamskim moralom. Trebali bi, ne samo u ovim vec i u drugim oblastima, kao što su naucni, kulturni, umjetnicki, estetski, izražavati i na najljepši nacin živjeti islam, a simbolizirati svijet.
I objašnjenje islama i put borbe protiv ideja koje su u oprecnosti sa islamom prolazi kroz ove navedene predstave. U narednom ajetu Allah, dž. š., na jedan sasvim jasan nacin saopcava stil koji musliman treba koristiti prilikom pozivanja na Pravi Put:
Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši nacin raspravljaj! Gospodar tvoj zna one koji su zalutali s Puta Njegova, i On zna one koji su na Pravom Putu (An-Nahl, 125).
Psihologija terora i njezine metode
Pojam terora ima širi obim znacenja od onoga koji se koristi u svakodnevnom jeziku. Generalno, teror u današnjem jeziku predstavlja oružanu borbu koju, u principu, vode radikalne grupe. Teror doslovno znaci izazivanje straha, zastrašivanje. Medutim, ovo izazivanje straha i zastrašivanje je prilicno velikog obima i predstav- lja stanje straha i nasilja, stanje koje se odražava u svim sferama ljudskog života. Teror sadrži jedan sistematican i povecan strah radi nametanja ljudima odredene ideje i postupaka te sve vrste nasilja koje bi pobudile strah. Medutim, cilj prema kome je usmjeren teror, u svakom slucaju, direktno ili indirektno, bivaju civili.
 Pored fizičkih šteta koje čine ljudima, jedan od najbitnijih ciljeva terorista je i psihičko uništavanje naroda. Nemoguće je da istinski vjernici budu teroristi, oni koji u narod siju strah, beznađe i tugu, pošto, suprotno terorizmu, vjerski moral zahtijeva ulaganje napora na zaživljavanju ljubavi, mira, sigurnosti, saosjećanja, radosti i nade. |
Medutim, postoji još i teror koji je vidljiv u zemljama Treceg svijeta i koga primjenjuju diktatorski režimi. Logika koja je ovdje vidljiva zapravo nije ništa drugo do makro praksa logike ljevicarskog terora. Kadar koji posjeduje vlast ili diktator je tlacitelj; vlast koristi jedino radi licnih interesa i zbog toga je sukobljen sa razlicitim društvenim opozicijama. U tom slucaju, da bi dokazao da je jaci od opozicije, aktualni režim koristi istu formulu: primjenjuje teror da bi ga se narod bojao. A taj strah mu osigurava moc.
Teroristicke organizacije isticu da im je, u skladu sa ideologijom koju zastupaju, cilj uklanjanje uprave i vlasti, za koju smatraju da stvara tiraniju i nepravdu i, na taj nacin, uspostavu jednog sretnog i pravednog nacina života. Medutim, to uopce nije realan pristup. Za one koji posjeduju ovakvo shvatanje, Allah, dž. š., kaže slijedece u prvim ajetima sure Al-Baqarah:
Kada im se kaže: “Ne remetite red na Zemlji!” - odgovaraju: “Mi samo red uspostavljamo!” Zar?! A, uistinu, oni nered siju, ali ne opažaju (Al-Baqarah, 11-12).
Ubijanje ljudi za teroriste predstavlja oblik življenja. Bezdušno su u stanju pucati na nevine ljude, baciti bombu na malu i sasvim nedužnu djecicu. Prolijevanje krvi njima znaci nasladu, nasladu i cilj. Izlaze iz ljudskosti i pretvaraju se u razjarene div-lje životinje. Ukoliko se medu njima pojavi neko ko pokazuje i najmanji osjecaj milosti, odmah ga izbacuju iz stroja proglašavajuci ga kukavicom ili izdajicom. Inace, u vecini slucajeva oni se i medusobno oružano obracunavaju i organiziraju se medusobne krvave cistke unutar razlicitih frakcija. Kao što se vidi, terorizam nije ništa drugo do jedan satanski vulkan koji bljuje krv. Ko god da podršku ovom kolu vandalizma, daje podršku jednom satanistickom sistemu. Nikoga ne bi smjelo zavarati to što teroristi koriste vjerske pojmove, što djeluju pod vjerskim simbolima. Teroristi, koji se na taj nacin zaogrcu lažnim plaštom vjere, cine dva zlocina. Prije svega, zbog toga što izazivaju krvoprolice, a potom što, predstavljajuci da to cine u ime vjere, cine jednu antivjersku propagandu.
Kao što smo i ranije naveli, vjera i teror dva su apsolutno oprecna stajališta. Kao svoj put, terorizam se opredjeljuje za agresivnost, ubijanje, rat, zadavanje bola, tiraniziranje... Medutim, prema Kur’anu, sve to predstavlja zulum. Allah, dž. š., nareduje mir, dogovor, cinjenje dobra i dovodenje u red meduljudskih odnosa. Saopcava nam da zabranjuje teror i svaku vrstu nereda i da proklinje one koji se nalaze u akcijama ove vrste:
Temeljna karakteristika onih koji se nalaze u terorizmu, koji su se, na neki nacin, upleli u ovaj zulum jeste da su oni daleko od straha od Allaha, dž. š., i ljubavi prema Njemu, da imaju okamenjena srca i jedno bolesno duhovno stanje. Allah, dž. š., u Kur’anu na slijedeci nacin spominje ljude ovog karaktera:A oni koji ne ispunjavaju dužnosti prema Allahu, iako su se na to cvrsto obavezali, i kidaju ono što je Allah naredio da se poštuje, i cine nered na Zemlji - njih ceka prokletstvo i najgore prebivalište! (Ar-Ra’d, 25).
Ubijanje nevinih i bespomoćnih ljudi prema
kur’anskom moralu predstavlja najgori vid zuluma. Allah, dž. š., zabranjuje teror i svaku smutnju, a proklinje one koji se bave tim djelima.
Neopravdano nasilje i agresivnost takoder su djela koja Allah, dž. š., zabranjuje. U islamu su, dakle, zabranjena ova djela, koja se danas karakteriziraju kao teror i anarhija:I ne slušaj nijednog krivokletnika, prezrena, klevetnika, onoga koji tude rijeci prenosi, škrtca, nasilnika, velikog griješnika, surova i, osim toga, u tude pleme uljeza! (Al-Qalam, 10-13).
Reci: “Gospodar moj zabranjuje razvrat, i javni i potajni, i grijehe, i neopravdano nasilje, i da Allahu smatrate ravnim one za koje On nikakav dokaz objavio nije, i da o Allahu govorite ono što ne znate!” (Al-A’raf, 33).
...Bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite! (Al-Ma’ida, 8).
Akcije nasilja teroristi koriste kao svoj osnovni propagandni metod
Akcije nasilja teroristi vide kao jedan nacin propagande svojih organizacija. Dakle, ubijanje nevinih ljudi, pljacka banke, atentat, kidnapiranje ljudi, bombaški napad - za terorista predstavljaju svojevrsnu propagandu i metod borbe. Ovaj stav, koji se može rezimirati kao “samo jednom akcijom u jednom danu osigurati vecu propagandu od miliona saopcenja”, iznosi teroristicku privrženost nasilju.    Teror izgleda kao propagandni mehanizam određenih organizacija. Cilj im je nanošenje štete ili uništenje ljudi i njihova vlasništva. Aktualne organizacije misle da na taj način povećavaju svoj utjecaj i moć. |
 Allah poziva u Kuću mira i ukazuje na Pravi Put onome kome On hoće (Yunus, 25). |
Books ( 24 works in total )
Movies ( 9 works in total )
Web Sites ( 1 works in total )
Articles ( 1 works in total )
Magazines ( 2 works in total )
